Criticize this!: 'Najbolji od svih svetova'

NAJBOLJE OD SVIH KNJIŽEVNIH DJELA

Najbolja od svih ironija

U zbirci Filipa Čolovića Najbolji od svih svetova (Stubovi kulture, Beograd, 2011) nalazi se dvadeset priča. U svakoj priči, jedan protagonist ili protagonistica iz redova običnih ljudi, žena i djece. Fabula obuhvaća pojedinačne situacije ili relativno kraće vremenske periode iz njihovih života (od nekoliko dana do nekoliko mjeseci), tijekom kojih se dešavaju za njih prijelomni događaji. Sve su priče strukturirane na isti način. Mahom opsežnim blokovima ekspozicije karakteriziraju se protagonisti i protagonistice priča, te se izlaže njihova epizodička pozadina, u kojoj se otkriva neka neispunjena nada, težnja ili opsesija. Zatim pratimo glavnoga junaka odnosno junakinju dok toj svojoj opsesiji probava udovoljiti. U posljednjem dijelu svake od priča, međutim, svjedočimo njihovim neuspjesima — na manje ili više patetičan način nitko ne uspijeva u toj svojoj nakani. U ovoj peripetiji, u tragičkoj ironiji, jest i poanta Čolovićevih priča.

Svakim od tih neuspjeha asocira se, dakako, na Leibnizovu filozofiju; pripovijetkama se ironizira Leibnizova teodiceja i filozofija optimizma. Međutim, to se radi sasvim površno. Preispitivanje Leibnizova optimizma svodi se tek na pesimiziranje situacije, i to takvo koje u pravilu završava u patetici. Naročito čest element fabule jeste odlazak ili smrt nekoga bliskog protagonistu; najviše je puta to izgubljen roditelj ili supružnica. Patetika kojom je prikazan taj odlazak bližnjeg u funkciji je postizanja pesimističnoga efekta, koji se pogrešno postavlja kao opreka Leibnizovoj teodiceji. Jer, Čolović svojim pričama ne odgovara na problemska pitanja zašto zlo postoji i je li ovaj svijet optimalan, već u najboljem slučaju naprosto konstatira kako zlo postoji; ako se mnoge od njegovih pesimističnih situacija uopće i mogu shvatiti kao zlo.

Za razliku od Voltairea, Čolović nije prepoznao etički izazov problema zla i filozofije optimizma. Umjesto da se, kao Voltaire s Candideom, izdigao u etiku, Čolović se spustio u patetiku. Njegovi likovi ne 'obrađuju vlastitu bašču', oni se gube u navalama pesimizma. A to je sasvim promašena kritika Leibnizove teodiceje; to, u krajnjemu, i nije njezina kritika već potvrda, usprkos svoj ironiji s kojom se na nju referira u zbirci.

Najbolji od svih epiteta

Može se Čolovićevim pričama dosta zamjeriti i na planu stila. Jezik kojim su napisane također jeste patetičan, nevješt je i umjetnički neuobličen. Rečenice su ili kratke, s relativno prostom sintaksom, ili su sintaktički nespretno složene, s manje ili više nejasnom strukturom. A kako je jedini interpunkcijski znak — zarez, to niti interpunkcija mnogo ne popravlja ovu sintaktičku nespretnost i turbulentnost, te se lako stječe i dojam govorenja u bunilu.

Zbirkom dominira — epitet. Čolović se izražava epitetima: ima ih po nekoliko gotovo u svakoj rečenici, i to većinom banalnih, stereotipnih i fraziranih. (Takvi su: 'opalo mirisno lišće' ili 'nebo je spustilo dronjke magle', ili recimo: "Poslednjim trzajem snage odgurnuvši kolica od sebe, slabašno, ali ipak dovoljno jako da četiri točka zaparaju neravan pod, u mom ocu se ugasio život" i "Doktor je imao istaknuto, visoko čelo, ali ipak ne toliko nezgrapno da naruži njegovo duguljasto, dečačko lice, čiji je blag i pametan izraz nagoveštavao da u sebi krije nešto naročito, kao da koristi urođeno pravo da bude različit od drugih" itd.) Zato drugih tropa u njegovu jeziku uopće nema, osim tek ponekoga poređenja.

Od glagolskih vremena, isto tako, Čolović kao da zna samo za pripovjedački prezent, i tek poneki perfekat. Sve to njegov stil umnogome čini statičnim i nekreativnim, njegov jezik patetičnim, te priče ostavlja bez suštinske umjetničke obrade i nadgradnje.

Najbolja od svih naracija

Nakraju, Čolović pravi i materijalne greške, namjerne ili ne: "Većina ljudi bi, recimo, potpuno drugačije gledala na čuvenu Da Vinčijevu Đokondu da ima u svesti da je ona slikana temperom na drvetu, kao i da su njene dimenzije 76,8 x 53 cm (to je, dakle, slika malih dimenzija, za razliku od ogromnih bilborda sa kojih nam se smeška ta ista matrona, obično reklamirajući pastu za zube)".

Ali ako Čolović ne zna kako ta matrona ne pokazuje zube, njegovi likovi zato svašta znaju. Iz čista mira, tako, citiraju ili parafraziraju čitav arsenal autora iz zapadne filozofije i svjetske književnosti, vode filozofske raspre kursisti, taksisti, radnici, komšije iz kvarta... A jedno dijete, koje pita oca "kako se to dospeva na nebo" jer još uvijek ne može pojmiti smrt majke, zato ovako vodi unutrašnji monolog: "Noć je uokvirena mrakom druge kategorije. To znači da njena tama nije toliko gusta, nije dovoljno kvalitetna i teška da bi na čoveka uticala dvojako: da mu s jedne strane oslabi telo, a sa druge razuzda um (...)", itd.

Najbolje od svih književnih djela

Uostalom, haram je danas u Srbiji pisati o Leibnizovoj teodiceji, a oglušiti se potpuno na poratno i tranzicijsko iskustvo. U potrazi za zlom, historijsko iskustvo devedesetih nameće se, valjda, kao nuždan prvi izbor. Stoga i šutnja o njemu samo pojačava dojam potvrđivanja Leibnizove teodiceje i optimizma, umjesto kritike koju bismo od ove zbirke priča očekivali.

No, ipak postoji smisao u svima mahanama ovoga najboljeg od svih književnih djela; jer, ukratko, da nije ironija na račun teodiceje neuspjela, da nije kritika Leibnizova optimizma promašena, da nije patetičnoga jezika i nevješta stila ovih priča, da nije loše naracije, i da nije materijalnih grešaka, bile one namjerne ili ne; ne bismo, vjerojatno, ni mi sada bili ovdje i jeli slatko od limuna i fustuka. Jer, sve je to zarad najboljega mogućeg, u ovoj najboljoj od sviju književnosti.

Piše: Gjorgje Bozhoviq
foto: mbeo (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.