Criticize this!: 'Mein Kampf'

SASVIM DRUGAČIJA BORBA

Fašizam je zavladao svijetom. Takvo je barem mišljenje Krambergera, pripovjedača i glavnog lika Basarinog poljednjeg romana Mein Kampf (Laguna, Beograd, 2011), koji bez zadrške kritizira i osuđuje suvremene varijacije fašizma u Srbiji, iako "elemenata fašizma ima u svakom narodu". Na njegovom se nišanu našao cjelokupni politički sistem Srbije čije različite strane nose nacionalizam kao zajednički prefiks nakon propasti bivšeg režima. Promjena ne postoji, umjesto jednog totalitarnog sustava dolazi drugi pod krinkom demokracije, a narod ne prepoznaje obmanu 'višepartijske diktature'. Srpski je narod istovremeno i krvnik i žrtva jer je "istorijski smisao srpske nacionalne doktrine i srpske države zapravo genocid nad srpskim narodom". Taj intrasrpski fašizam odgovara naglavačke okrenutom kastinskom sustavu u kojem šudre postaju brahmani, a parije su i dalje nedodirljivi, ali na sasvim drugačiji način. To je suvremena društvena i politička zbilja Srbije koju glasom Krambergera kritizira i sam autor.

Naslov romana je odvažan, ali ujedno i zapanjuje. Isprva i nije sasvim jasno zašto je Svetislav Basara svoj tekst nazvao po najkontroverznijoj knjizi 20. stoljeća, no roman je osmišljen kao slika srpskog fašizma pa mu zato u konačnici i naslov savršeno pristaje. Kramberger (Basara) piše novi, antifašistički Mein Kampf kako bi nacizam koji je nastao iz originala zakopao u 'dubine kolektivnog nesvesnog'.   

Faširani fašizam

Okvir za Basarin prijeki sud fašizmu čini jednostavan siže čija je struktura podređena protufašističkom diskursu koji je najistaknutije obilježje teksta. Smješten u prenapučenoj bolničkoj sobi, Kramberger čeka na liječenje discusa cherniae, a to vrijeme provodi u razgovoru s Aprcovićem, teško oboljelim od raka prostate. Dijalog dvojice bolesnika dominira nad svim ostalim dijelovima teksta i u njemu se najjasnije očituje autorovo gađenje nad srpskom fašističkom ostavštinom. Jedan od simbola izokrenutog političkog sistema infiltrirao se u istu bolničku sobu iako je zdrav. Drempetić je taj 'jednoćelijski organizam' srpskog fašizma koji se zahvaljujući svom ulizivačkom karakteru i poznanstvima ugnijezdio tamo gdje mu nije mjesto. On je samo jedna od mnogih podvrsta skorojevića koje Kramberger strašno prezire, stoga i u nekoliko navrata dolazi do verbalnih obračuna između dvojca.

Drempetić je još i blago prošao u odnosu na gnjev koji pripovjedač sipa na nosioce fašističke ideologije u Srbiji. Njegovi polumonolozi eksplicitna su osuda nacionalističkih figura u Srbiji, proziva ih imenom te im pridružuje uvredljive atribute. Veliki Sotona (Dobrica Ćosić) i doktor Mengele pravnih znanosti (Vojislav Koštunica) najviše su izloženi protufašističkoj paljbi Basarina naratora, koji pak ne ostaje dužan ni Vuku Karadžiću ni aktualnom Gauleiteru srpske Weimarske Republike (Boris Tadić). Krambergerovim pamfletističkim diskursom ispisana je društvena i politička satira bez vremenske distance, što će sigurno (i već jest) uznemiriti duhove dežurnih 'drempetića'.

Basara pronalazi fašizam u svim porama srpskog društva, od turizma, farmacije, monetarne politike do likovne umjetosti. Autor vuče zanimljive i duhovite paralele između suvremenih društvenih pojava i reprezentativnih manifestacija fašizma. Veza između zabrane pušenja i koncentracijskih logora, primjerice, i nije toliko naivna koliko izgleda. I u zdravlju ima fašizma, dapače, zdravlje i institucije koje bi o njemu trebale brinuti utvrde su modernog fašizma. Kramberge se ne libi ni otvorene kritike kršćanstva i pravoslavne Crkve te tradicije u kojima vidi i dobar dio temelja današnjeg fašizma.

Pripovjedački je glas svjestan i vlastitog fašizma jer fašiste smatra nižom rasom te činjenice da je "lako biti antifašista nakon pobede nad fašizmom". Kramberger sam sebe vidi kao nacistu u "stanju pokajanja, u mučnom procesu denacifikacije".

Bijeg iz ekspres lonca

Duhovni i teološki diskurs Krambergerova susjeda Aprcovića predstavlja drugu stranu romana koja teži duhovnosti, odnosno u samoj toj težnji i biva duhovnom. Aprcović želi dočekati kraj svijeta – fašizam koji je metastazirao dovest će do urušavanja cijelog sistema, želi svjedočiti konačnom krahu samouništavajućeg fašizma. To je jedini motiv u njegovoj borbi za višim dimenzijama. Fašizam dokida i ono malo od tri dimenzije na koje smo osuđeni, a duhovnost se žrtvuje u ime boljeg života. Ipak, duhovnost je jedino u čemu pripovjedač vidi prednost srpske Weimarske Republike u odnosu na Europu. No, za pojedince je "nevolja što (su) pod velikim pritiskom sabijeni u narod, narod – ekspres lonac". Zato su njihove borbe uzaludne, a bitke su odavno izgubljene.

Svetislav Basara britkim i duhovitim rečenicama secira kolektivno nesvjesno srpskog naroda i politike koja ga je zatrovala fašizmom. Osim prokazivanja fašista i povremenih humorističnih opisa, tekst sadrži i brojne autobiografske elemente. Lik Krambergera u velikoj se mjeri podudara s autorom što je vidljivo i iz žestine kojom se okomljuje na fašističku ideologiju. Basara koristi pretjerivanje i ponavljanje određenih izraza kako bi fašizam još više približio apsurdu, a nakalemljeni njemački (nacistički) nazivi na imena srpskih državnih tijela i političkih figura još dodatno pojačavaju taj utisak. Basarin politički roman ima svoju jasnu funkciju, raskrinkati srpski fašizam i njegove korijene, no s gledišta književnosti, tekst i nije toliko zanimljiv. Književnost se ovdje nalazi isključivo u službi medija, ona je u ovom slučaju poslužila Basari za političko (jednim dijelom i duhovno) djelovanje. Unatoč toj pragmatičnosti, antifašistički Mein Kampf nije ostao tek na razini pamfleta jer se ne ograničava samo na svoju misiju. Basara dozvoljava i povremene narativne rukavce, a i pažljivo radi na oblikovanju svojih likova koji se, svaki na svoj način, bore za svoj lebensraum u bolničkoj sobi broj četiri na odjelu neurologije. Basara i njegovi likovi Kramberger i Aprcović svjesni su uzaludnosti svoje borbe, no upravo se u tome sadrži njihova pobjeda.

Piše: Ivan Telebar

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.