Criticize this!: 'Izlazak iz zamka'

REALIZAM TRANZICIJSKE STVARNOSTI
Saša Obradović, Izlazak iz zamka. Beograd: Stubovi kulture, 2011.

Saša Obradović je srpski pisac srednje generacije. Živi u Valjevu, Beogradu i Hagu, a iza sebe ima nekoliko objavljenih romana i zbirki priča. Svoju posljednju zbirku priča Izlazak iz zamka pisac je posvetio ljubiteljima tranzicijskog realizma. Takvu formulaciju treba shvatati uvjetno, pogotovo što se ona kroz Obradovićevu zbirku priča provlači diskretno. Tranzicijski realizam nije književno-teorijski pojam u uobičajenom smislu, već je riječ o realističkom predstavljanju stvarnosti u zemljama koje se nalaze u tzv. fazi tranzicije. Realizam Obradovićeve proze je često prikriven, ili kombinovan sa postmodernističkim književnim postupcima. Izlazak iz zamka se sastoji od deset potpuno različitih priča. Raspon tema, vremena i tehnika pripovijedanja je širok. Zbirke priča se obično osmišljavaju kao organski uvezan niz srodnih pripovjednih cjelina. Na prvi se pogled čini da među pričama u zbirci ne postoji veza, budući da jedna opisuje život u savremenoj Srbiji, a druga obrađuje motive iz povijesti Rimskog Carstva. Međutim, između priča postoji i direktna veza, premda se suštinska povezanost ostvaruje na dubljim razinama teksta. To znači da se Obradovićeve priče između sebe smisaono nadopunjuju i objašnjavaju, ali to je uvjetovano i maštom i pronicljivošću samih čitalaca.

Nakon pročitane zbirke može se zaključiti da je njeno smisaono čvorište savremena tranzicijska stvarnost Srbije – a često se uspostavlja i odnos prema bliskoj prošlosti, ratu, diktatorskom režimu i tome slično. Dakle, Obradovićeva zbirka priča je zasnovana i na konceptu tranzicijske pravde, što podrazumijeva potrebu suočavanja sa prošlošću, suđenja za ratne zločine i utvrđivanja istine. Samim time zbirka priča Izlazak iz zamka zahvata ključne probleme država nastalih raspadom bivše Jugoslavije. To ne znači da pisac zamara čitatelja takvim temama, niti da im pristupa na površan način. Možda je najuspjelija u čitavoj zbirci kratka i jednostavna priča s nazivom 'Dvesta pedeset i prva žrtva' – koja se zbog svoje vrijednosti može staviti u ravan sa prozom Danila Kiša. U priči se govori o streljanju dvjestapedeset zarobljenika u bosanskim šumama, ratne 1993. godine. Neposredno prije početka egzekucije, vojnik Drago prilazi jednom dječaku, u redu zarobljenika (vjerovatno s namjerom da mu pokuša pomoći), ali pri tome greškom biva pogubljen sa ostalim zarobljenicima. Upravo se preko tog motiva izvrće na naličije vojni i sudski sistem, budući da je egzekutoru Radisavu suđeno pred domaćim sudom za ubistvo vojnika Drage, ali ne i za ubistvo dvjestapedeset zarobljenika. Slični se motivi provlače i kroz druge priče. Dovoljno je napomenuti da se već u narednoj priči 'Osvrt na delo Gvozdena Petrova' pojavljuje jedan od učesnika egzekucije iz priče 'Dvesta pedeset i prva žrtva', samo što se radnja odvija u SAD-u, gdje je navedeni emigrirao. To je istovremeno i jedan od primjera direktne povezanosti priča o kojoj je naprijed bilo govora.

Na principu suprotnosti bi se vrlo jednostavno mogle posmatrati priče 'Spletkaroši' i 'Razgovori sa Regulom'. Radnja priče 'Razgovori sa Regulom' smještena je u vrijeme Kaliguline vladavine Rimskim Carstvom, a zasnovana je na postmodernističkim, pseudo-dokumentarnim postupcima. O despotskoj vladavini imperatora Kaligule se pripovijeda preko razgovora dva filozofa – Kornelija Kritika i Tit Varija Regula. Kao što je Albert Camus u svojoj drami preko Kaligule ostvarivao i filozofiju apsurda, budući da Kaligula doslovno slijedi apsurdnu logiku, tako i Obradović preko Kaligule razotkriva mehanizme na kojima se zasniva despotsko uređenje društva. Samim time je priča itekako aktualna, ako uzmemo u obzir iskustvo jugoslavenske apokalipse, zloupotrebe vlasti, diktatorske režime... Preko priče o Kaligulinoj vladavini, čitalac može razumijevati i društvene događaje koji su se odvijali na ovim prostorima. Već se u sljedećoj priči – 'Spletkaroši', čija je radnja smještena u Srbiji s početka devedesetih, na groteskan način pripovijeda o političkim borbama, obaranju bivšeg režima, odnosno, opet je riječ o izopačenju vlasti u društvu.

Premda je zbirka priča Izlazak iz zamka izrazito društveno angažirana, ne može se kazati da je ograničena jedino na to – što je u ovom slučaju prednost. Podjednako su uspješne i priče o običnim ljudima koji se nađu u neobičnim situacijama. U priči 'Svjedok' glavni junak prisluškujući komšije preko radijatorskih cijevi upada u neobične situacije, dok u priči 'Prvih pet dana' saznajemo impresije čovjeka koji je zaražen HIV-om, a u vrhunskoj priči 'Danse macabre' čitamo o posljednjim danima života pravnog savjetnika jugoslavenske ambasade u Den Hagu, koji se odlučuje dobrovoljno podvrgnuti eutanaziji, nakon što saznaje da boluje od neizlječive bolesti – ali zbog komplikovane procedure mora sačekati tri sedmice, tokom kojih se i odvija najznačajni dio priče. Takvih je primjera mnogo, jer zbirka priča Izlazak iz zamka sadrži čitavu galeriju izvanredno oblikovanih književnih motiva i likova.

Premda se u Obradovićevoj zbirci priča tematiziraju ključni problemi savremene tranzicijske stvarnosti u Srbiji, uključujući i mračne strane bliske prošlosti, sve to ne znači da je život stao, niti da se svemu navedenom ne treba suprotstavljati humorom ili ironijom. U zbirci dominira ironija, a jezični izraz, u kojem je pravo značenje ili prikriveno ili suprotno od doslovnog značenja, često u sebi sadrži i određenu dozu humora. Čak i oni likovi koji su u Obradovićevim pričama suočeni sa bliskom smrću (tiče se to prije svega priče 'Danse macabre'), toj se činjenici odupiru crpeći iz života. Vjerovatno je u tome i sadržana najveća vrijednost Obradovićeve zbirke. Sva kvalitetna književnost je zasnovana na afirmaciji i slavljenju života, koji je uvijek mudriji i jači od društvenih normi i stega. Zbirka priča Izlazak iz zamka se treba svrstati u ona rijetka, ali vrijedna književna djela u kojima se snažno ukazuje na društvenu nepravdu, ali koja i demonstriraju snagu života.

Svaka priča u Obradovićevoj zbirci Izlazak iz zamka mogla bi zbog svoje vrijednosti biti povod za kritičku interpretaciju. Međutim, kada o njoj razmišljamo u cjelini, kad uspijemo razumjeti unutrašnje veze ili krvotok zbirke, tek onda u punom smislu možemo doći do zaključka da je riječ o izvanrednom književnom ostvarenju.

Piše: Marko Raguž
foto: Kaligulina palača, wfbakker2 (flickr)

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.

Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.