Čovjek koji piše portrete

Da je Alessandro Baricco postmodernistički pisac koji doista zna napisati dobru priču, bilo je jasno još 1996. kad je objavio svoje dosad najpoznatije djelo, roman Svilu. Nježna ljubavna priča s neobičnim obratom, ispričana u kratkim poglavljima s ponavljanjima koja podsjećaju na pjesmu, navela je na čitanje i one koji nisu ljubitelji tzv. visoke književnosti. Iako priča nije u središtu svih Bariccovih djela, on joj se vraća u romanu Mr. Gwyn, no ne samo zato da bi ju ispričao, nego i da bi se poigrao samim pojmom priče. Tako priča na neki način postaje glavni lik romana, koji o vječnoj problematici odnosa fikcije i zbilje progovara u nizu kružnih postmodernih paradoksa. Sama priča o kojoj je riječ, naime, na kraju ne biva ispričana. 

Naslovni lik romana, Jasper Gwyn, cijenjeni je pisac koji jednog dana shvati da više ne želi pisati. Svi misle kako se radi tek o marketinškom triku, ali Gwyn je odlučan. Iako zna što ne želi raditi, zapravo ne zna što želi, pa mu nekoliko godina prolazi u potrazi za nekim smislenim poslom. Tek ga slučajan posjet jednoj galeriji u kojoj je izložen niz portreta duboko dojmi, te on odlučuje pisati portrete jer oni mogu portretiranu osobu "vratiti kući". Iako se ideja čini neizvedivom – pa kako se to mogu pisati portreti? – Gwyn poduzima opsežne pripreme: iznajmljuje velik prazan prostor, naručuje osobitu glazbu i osvjetljenje te u tajnici svog izdavača, Rebecci, pronalazi i prvu osobu kojoj će napisati portret. No, sam proces nije lagan: Rebecca mora boraviti u tom prostoru po nekoliko sati dnevno, tridesetak dana, i to bez odjeće, a Gwyn će je svo to vrijeme naprosto promatrati…

U središtu se romana, dakle, nalazi priča o pisanju portreta, no sami ti napisani portreti nisu dio romana. To je priča o priči koje nema. No, za takav postmoderni obrat ima mnogo razloga; ne radi se samo o književnom 'štosu'.

Sve počinje radikalnim Gwynovim raskidom sa pisanjem književnosti. Kako Baricco i inače piše ne objašnjavajući postupke svojih likova, motivi Gwynove odluke nisu jasno izrečeni. No, jasno je da imaju neke veze s odnosom književnosti i zbilje, odnosno s temom mimesisa, kako to naziva književna teorija. Kako Gwyn ipak želi nešto pisati, očito da to nešto mora imati neki drugačiji odnos prema stvarnosti nego što ga ima književnost. I odatle pitanje portreta. Oni su uvijek vezani uz jednu konkretnu osobu i Gwyn ih piše isključivo za nju; portrete, naime, čita samo i isključivo portretirana osoba, pa se čini da je veza između napisanog portreta i zbilje 'jača' nego je to u književnosti. A njihova je funkcija da osobu "vrati kući".

"Povratak kući" je složena, ali i često upotrebljavana metafora, pa njezino značenje baš zato nije lako odrediti. U romanu je ona jedino objašnjenje svrhe pisanja portreta – dakle ključnog problema priče – ali ona ostaje na razini metafore, što će reći da se ne razrađuje i ne objašnjava. A to je postupak koji Baricco rabi i u drugim svojim djelima, što ih u neku ruku gotovo približava poeziji. Ipak, čini se kako povratak kući ovdje znači povratak biti osobe. Ključno je pri tome što Gwyn u svojoj namjeri uspijeva: njegovi portreti doista imaju prijelomno značenje u životima portretiranih. Čini se da ih oni doista 'vraćaju kući'. 

No, paradoks je u tome što čitatelj te portrete ne može pročitati: oni nisu ispričani, u skladu s Gwynovom namjerom da ih čita samo portretirana osoba. Ipak, na kraju saznajemo što su zapravo ti portreti: oni su priče. No, ljudi nisu tek likovi u pričama, oni su priča sama. Čovjek je priča – to je krajnji zaključak do kojeg dolaze likovi Mr. Gwyna. 

No, to je opet jedan postmoderni obrat, jer čija je onda priča sam roman Mr. Gwyn? Nije to portret ni Jaspera Gwyna ni drugih likova, a niti Alesssandra Baricca. Čiji je to onda portret – ako je uopće portret? 

Pročitajte roman. Iznenadit će vas. Možda se radi o upravo vašem portretu.