Brojne nepravde i trenuci sreće

Posljednjih dana, pa i tjedana, među posjetiteljima kombinata Booksa opažamo dvije dominantne skupine knjiških červeka: Borbaše i Stonerse. 

I jedni i drugi predano čitaju ne mareći za bilo što drugo. Borbaši, dakako, brste drugi tom Knausgårdova šestoknjižja Moja borba, a ovi drugi Williamsov opjevani, davno zaboravljeni, pa iznova rođeni roman Stoner. U zraku se osjeća silna napetost kao da smo na poprištu nekog od filmova Sergija Leonea, ali ne zato što bi između dva čitateljska ganga moglo doći do sukoba (kako se znalo događati u ne tako davnoj prošlosti kad su našu literarnu ubožnicu u velikom broju ophajali Franzenovci i Tarttsi).

Ovdje napetost dolazi iz samih knjiga. Obje su, naime, od one rijetke vrste romana koje ne možete samo tako pustiti iz ruku. Kroz ovakva štiva napreduje se u galopu, bez odmora se juriša do posljednje stranice. Dakako, morali smo i sami provjeriti u čemu je stvar. Ovaj put listonoša Sebastijan prvo nam je dostavio Stonera.

John Williams (1922.-1994.) rodio se i odrastao u Texasu, kratki roman Nothing But the Night objavio je 1948., a godinu kasnije i zbirku poezije The Broken Landscape. Uslijedila je pauza sve do 1960. kada mu izlazi drugi roman Butcher's Crossing kojeg uspoređuju s Moby Dickom. 

Godine 1965. izlaze Stoner i knjiga poezije The Necessary Lie. Legenda kaže kako je prvo izdanje Stonera prodano u manje od 2000 primjeraka. Tek za svoj posljednji roman, Augustus (1972.), dobit će laskavo priznanje – National Book Award.

Priča sa Stonerom nastavlja se reizdanjima 2003. i 2006., a pravi uzlet započet će 2011. – kad francuska spisateljica Anna Gavalda prevodi Stonera. Nakon uspjeha u Velikoj Britaniji, The New Yorker će proglasiti Williamsovo djelo najvećim američkim romanom za kojega nikada niste čuli. Fascinantan je ovaj put dug skoro pedeset godina. Usmenom predajom, gotovo pola stoljeća od prvog izdanja, Stoner će napokon dospjeti do najšireg kruga čitatelja, a od ove godine imamo ga priliku čitati i u hrvatskom izdanju.

Tko je William Stoner? Pukim slučajem došao je s komadića škrte zemlje gdje bi po svoj prilici i skončao da okružni agronom jednog dana nije posjetio njegova oca i savjetovao mu da pošalje sina na Poljoprivredni fakultet Sveučilišta Columbija. Mladi William poslušao je oca i nastavio sa školovanjem. Živi u bijednoj sobici kod rođaka u zamjenu za mukotrpan rad na zemlji i oko stoke. 

Jedan od predmeta koji je bio obavezan slušati je i pregled engleske književnosti kod profesora Archera Sloanea – čovjeka, pokazat će se uskoro, koji će imati jednu od ključnih uloga u Stonerovu životu. Književnost koja ga u početku uznemirava i stvara tjeskobu postat će njegova najveća ljubav i strast. To je ono što želi u životu, ali kao da se ne usudi priznati samome sebi, pa će ga iskusni Sloane jednostavno pozvati i gurnuti prema željenom cilju. Idi, to je tvoj život – i Stoner zna da se više ne može vratiti na roditeljsko imanje. Mora krenuti za svojom sudbinom, a otac će to stoički prihvatiti. 

I tako započinje jedna velika priča o čovjeku kojega će možda zaboraviti baš kao što će godinama ostati zaboravljen i ovaj roman, ali ta priča je iznimna, jer unatoč svemu što je morao otrpjeti, William Stoner proživio je i trenutke istinske sreće. 

Iako odguravan, često i ponižavan na poslu od strane zlobnog kolege Lomaxa (čak i u literaturi rijetko viđen zlobnik), Stoner je ipak radio ono što je najviše volio – predavao je književnost.  

Strpljiv poput drevnih mudraca William Stoner izdržat će brojne nepravde, a neke od njih trajat će desetljećima i on će ih svejedno i dalje trpjeti. Pa zašto, crni Williame? Je li u pitanju kukavičluk ili je možda uživao u ulozi žrtve? Odmičući dalje, stranicu za stranicom, čitatelj će uvidjeti kako taj obični, čestiti profesor izrasta u neku vrstu heroja i uopće ne pronalazi ni trunke zadovoljstva u onome što ga pogađa. 

Promišljajući o onima koji mu zagorčavaju život, on razumijeva da ono što ih nagoni na destrukciju, osvetoljubivost, pa i mržnju, u isto vrijeme uništava i njih same. I umjesto da uzvrati istom mjerom – Stoner ih iskreno žali. Rado i bez pobune plaća određenu cijenu u zamjenu za male komadiće sreće, periode zadovoljstva i nezaboravne ljubavi.     

Stoner je roman velik u mnogo čemu, najveći možda u načinu na koji će u čitatelju probuditi cijeli spektar emocija i na kraju vam slomiti srce, pa čak ako je i od kamena, slomit će vam i to kameno srce. E, kad vam komad fikcije, jedan roman od 280 stranica, uspije učiniti takvu 'štetu', onda ne preostaje čovjeku ništa drugo nego s poštovanjem skinuti šešir autoru, a kad smo već kod toga – skinimo odmah, o istom trošku, šešir i prevoditeljici Patriciji Vodopiji koja je također odradila sjajan posao. 

Od sve sile pohvala i preporuka izrečenih na račun ovog, u svakom detalju, velikog i iznova otkrivenog romana najprecizniji je nekako, čini mi se, bio Colum McCann: "Čuo sam da Stonera nazivaju 'knjigom za pisce'. Ne znam što bi takvo što moglo značiti. To je knjiga za svakoga, demokratična u tome kako vam slama srce."

Točno tako, Stoner je roman za svakoga i slomit će vam srce. Sve ako je već slomljeno, nema veze, Stoner će ga dokrajčiti, ili kako bi to Baron još ljepše rekao: "Ne znam kako je uspio, ali znam da je uspio."