Jonathanu 'Franziju' Franzenu možda je manje poznato (iako je po legendi negdje između
Korekcija i
Slobode, možda dvije i šeste ili sedme, jednog proljetnog dana popio kavu sjedeći na klupici ispred Bookse – vidjela ga na svoje oči, tako bar ona tvrdi, naša Ana iz officea) da su neki od njegovih najzagriženijih fanova živjeli i radili baš na adresi Martićeva 14d.
Danas ti zagriženi fanovi rade na nekakvim novim projektima, ali kad navrate još uvijek znaju zapodjenuti žustru raspravu (nerijetko i na rubu incidenta) oko književnog opusa jednog od najpoznatijih američkih literata današnjice. Dovoljno je da netko pita 'I, kakav vam je novi Franzen?' – jedni će reći 'Mega mi je kul', drugi da 'Baš i nije' – i eto vraga.
U vrijeme izlaska
Slobode (2010.), svi naši začitavači željeli su Franzenov dugoočekivani četvrti roman. Pet godina kasnije stvari su se dramatično promijenile. U međuvremenu stasala je nova generacija knjigoljubaca i uoči prošlogodišnjeg Interlibera
koplja su se lomila oko Češljugara Donne Tartt, a novi, peti Franzijev roman –
Čistoća, bijaše tek utješna druga nagrada.
Da l' zbog tvrdih korica, broja stranica (Tartt – Franzen 655:595), ulaštenog
Pulitzera što sjaji se u Tarttičinoj vitrini ili nečeg desetog – teško je reći. Uglavnom, do novog obrata dolazi početkom ove godine. Još sredinom siječnja Booksinim hodnicima proširio se trač da će Franzen u rubrici
Začitavanje doći na red prije nego li taj mračni predmet želja –
Češljugar. Što to znači? Je li
Čistoća bolja od
Češljugara? Ili prohodnija, čitljivija? Polako, ne brzajmo.
Kao prvo, ne možemo ne primijetiti kako se jezikoslovna sudba poigrala s naslovima ovih dvaju tustih romana: i jedan i drugi na hrvatskom jeziku započinju slovom Č. Čistoća, Češljugar! No, ostavimo se sad bizarnosti koje mogu biti zanimljive enigmatičarima. Također, ostavimo po strani i Donnu Tartt. U ovoj epizodi začitavanja ima mjesta samo za Franzena.
Elem, u kalifornijskom Oaklandu, znanom po Raidersima, Atlhleticsima i odnedavno nepobjedivim Warriorsima, življaše djeva imena Pip Tyler. Istini za volju, njezino pravo ime je Purity (Čistoća), ali ga iz razumljivih razloga uopće ne koristi. Pip živi kao skvoterica, a na grbači nosi teret studentskog kredita i ni sama ne zna kako ga otplatiti. Nije to jedina Pipičina muka. Odrasla je s majkom koja uporno taji svoj pravi identitet, a ni po koju cijenu ne želi kćeri jedinici razotkriti ime oca. Pip je, dakako, uporna, htjela bi doznati barem nešto o tom čovjeku, ali majka je još upornija i ne popušta.
Među ostalima, u tom skvoterskom prebivalištu, zajedno s Pip živi i njemačka aktivistica Annagret koja je pak još od vremena odrastanja u kafkijanskom DDR-u povezana s danas glasovitim Andreasom Wolfom. Karizmatični Wolf u Boliviji predvodi internacionalnu skupinu aktivista i hakera ili The Sunshine Project. Oni se bave razotkrivanjem najrazličitijih bjelosvjetskih svinjarija – nešto slično kao
WikiLeaks, samo što je Wolf još karizmatičniji i žešći od
Assangea.
Zahvaljujući Annagret, Pip stupi u vezu s Wolfom – dođi k nama u The Sunshine Project, mami je Vuk, baš bi nam ovdje dobro došla jedna takva. Pip se nećka, ali Wolf ima još aduta u rukavu. Mogao bi joj pomoći da napokon otkrije tko je njezin otac. Za Pip to nije mala stvar i tako se ipak zaputi u Južnu Ameriku.
U drugom od ukupno sedam dijelova Čistoće, Franzen nas vodi nekoliko desetljeća u prošlost, u Deutsche Demokratische Republik, zemlju koja je bila sve samo ne demokratische, a nama je zanimljiva jer u njoj življaše Andreas Wolf i Annagret.
Wolf je jedan od najantipatičnijih i najiritantnijih knjiških likova, i to ne samo u Franzenovu opusu. Wolf je jedan od najantipatičnijih i najiritantnijih knjiških likova na koje smo naišli u posljednjih nekoliko začitavačkih sezona i na tome Franzenu valja skinuti šešir. Majstorstvo je kreirati takvog jednog… ne želimo ovdje potezati grube riječi… lika.
Jonathan Franzen pisac je kome treba prostora. Njegove gusto isprepletene pripovijesti nije moguće zaokružiti na manje od 500 stranica. Konkretno, u Čistoći smo suočeni s tri velike obiteljske priče koje se rasprostiru na tri kontinenta – od pedesetih godina prošlog stoljeća do današnjih dana. Ima li tu viškova, dijelova bez kojih se moglo? Bez sumnje ima i lako ćete ih uočiti – naročito u zemlji koja osim četiri i pol milijuna nogometnih izbornika ima barem četiri i pol tisuće urednika.
S druge strane, možda je čovjek u prvoj ruci naštrikao i cijelih tisuću, pa onda iščišćavanjem došao na ovih 595? Nešto slično dogodilo se našem bivšem redaru Damjanu kojeg je proces kraćenja jednog masivnog rukopisa
odveo u Banju Koviljaču. U tom slučaju smjerno povlačimo zamjerku.
Drugo pitanje na koje se u Booksi u posljednje vrijeme često spotičemo glasi: koliko je to onda sve skupa uvjerljivo? Biste li, primjerice, za naklonost djevojke koja vam se sviđa, a koju poznajete par tjedana, razmislili o brutalnom ubojstvu?
Biste li, k jarcu, s tipom kojeg poznajete dan-dva, sjeli u auto i u stranoj se zemlji odvezli u nekakvu šumetinu, pa zajedno s njim iskopali ostatke čovjeka kojega je ovaj prije ihaha godina ubio, i premjestili te ostatke na sigurnije mjesto? I poslije toga se nikad više ni javili tom tipu, a kamoli otišli s njim na kavicu?
Ok, vjerojatno se ni pod utjecajem bunike ne bi upuštali u takvo što i sve vam ovo ne zvuči previše uvjerljivo. Ali čekajte, kliknuće kano sokolovi, Franzenovi zagriženi fanovi – ako vam je do uvjerljivosti, zašto onda čitate knjige, gledate filmove ili visite na fejsbuku? O čemu bi čovjek pripovijedao? About nothing, možda, kao Seinfeld?
Istina je, kako se kaže, negdje između.
Hitno oformljena Booksina 'Komisija za Čistoću' izdaje sljedeći neobvezujući nalaz:
1. Čistoća, priznat će to i najzagriženiji njegovi fanovi, vjerojatno nije Franzenov najbolji roman.
2. Fanovi se neće odreći Čistoće i njima svakako preporučamo roman.
3. One koji se još nisu susreli s Franzenovim djelom blagonaklono upućujemo na Korekcije, pa i još malo dalje u prošlost.
4. Pustimo ga neka odleži još malo u bačvi (ne Franzen, pobogu, Čistoća), pa ćemo vidjeti. Neki romani su kao i vino, s godinama postaju bolji, a neki se, pak, ukisele.
5. Tvrdoglavi smo u nakani da pročitamo svaku Franzenovu knjigu koju će u budućnosti napisati, pa ma kakvagod ona bila (a biće sto posto super).
6. Bolje čitati nego hodati po birtijama i prodavati zjake.
7. Svima koji kažu 'Mah, to bi i moja baba mogla napisati' odgovaramo onako kako je to Baron znao reći: 'Pa što ne napiše?'
Berlin, DDR (Foto: John Spooner / Flickr)
