'Brodovi nad gradom': Slike zaustavljene u vremenu

Rijetko su gradovi samo skupine arhitekture i mreže tlocrta. Mnogo češće oni su dio našeg osobnog zemljopisa, putokazi prema odredištima kojima idemo ili od kojih bježimo, likovi u našim intimnim pričama. Grad je mnogo više od kulise, on je živo tkivo kroz čija vlakna putujemo i zastajemo, tražimo i doživljavamo. A ako se u njemu nađe dovoljno znatiželjan i pažljiv promatrač, povremeno postane protagonist koji dobije vlastitu priču. Iako možda smješten na periferiji pažnje prosječnog građanina, pokatkad možda zanemaren i s glavnim gradom direktno povezan tek ne osobito romantičnom željeznicom, grad Osijek jedan je od onih koji imaju sreću naći svog biografa – Nenad Rizvanović pisac je koji se veći dio svog književnog stvaralaštva njime bavi.

Prethodno smo pisali o njegovu Trgu slobode, a najsvježiji uradak Osječanina sa zagrebačkom adresom knjiga je sanjivog naslova Brodovi nad gradom u kojoj, osim kroničarskog bilježenja osječkog života prošlog stoljeća, geodetskom preciznošću mapira ulice, trgove, zgrade, fasade i promenade nekadašnjeg grada, oživljene iz njegovih uspomena pa zaustavljene u vremenu.

Brodovi nad gradom zbirka je priča, zapisa i fragmenata podijeljena u šest dijelova, a koje u roman uobličuju tematska i motivska povezanost, ponavljajući likovi, jedinstven pripovjedački glas te konceptualna osmišljenost. U knjizi se zgode iz pripovjedačeva djetinjstva, života njegove obitelji te susjeda i poznanika izmjenjuju sa zapisima o značajnim gradskim mjestima i figurama iz osječke povijesti te s faktografskim ispisivanjem događaja iz gradskog sportskog života. Pripovjedač se ne drži kronološkog slijeda događaja, već radije asocijativno niže događaje i ljude, sjećanja i anegdote iz osobne povijesti. Knjiga tako poprima oblik kolaža, spomenara ili dnevnika, u kojem su život dječaka i grada s kraja šezdesetih te iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća sljubljeni i uzajamno si određuju značenje. Hibridni karakter knjige objedinjuju fotografije od kojih su neke preuzete iz obiteljskog albuma, a ostale prikazuju fragmente vizure grada – fasade zgrada, detalje iz njihove unutrašnjosti, ulice, parkove i trgove. U njihovom ispreplitanju afirmira se dualnost knjige koju čine subjektivnost i intimnost pripovjedačevih uspomena (oblikovanih gradom), te autentičnost i preciznost prostora (čijem obličju pripovjedač daje smislenost).         

Slijedeći pripovjedačeva spominjanja ulica i adresa s lakoćom se može snalaziti na karti grada i kliziti kažiprstom po tlocrtu, gotovo poput dodirivanja drage osobe. Upravo je takav doživljaj Rizvanovićevih opisa grada – u njima se nalazi nešto toliko osobno, rekreativnom posjetitelju ili turistu teško prepoznatljivo, a što stranice ispunja toplinom, kao da promatramo nagu, podatnu dušu grada koja se pripovjedaču razotkriva dok vrluda među njegovim zidinama, ulicama i prolazima. Njegov prikaz je, naravno, romantiziran, kao što su i obiteljske priče iz doba prije pripovjedačeva vremena ili one preuzete iz sjećanja ranog djetinjstva. I sam naslov knjige potječe iz sanjive, polufantastične zgode pripovjedačeve majke, i čitatelj s njim doista kao da plovi ponad zgrada i ulica Osijeka, negdje između osjećaja da ih može dodirnuti ako samo ispruži ruku, i shvaćanja da im ne može prići jer takav grad postoji samo u prošlosti i nečijim uspomenama.

Paralelno s Osijekom iz knjige postoji i ostatak svijeta. Priče obiluju referencama iz povijesti i popularne kulture, služeći ponajviše za stvaranje vremenske perspektive te jukstapozicioniranje života, rada i atmosfere Osijeka i ostalog čovječanstva. Dok pripovjedačeva majka Lola pleše na šlagere u Hotelu Royal, sjeverozapadno od Jugoslavije događaju se Beatlesi. U kinu Papuk gleda Šerburske kišobrane. Grad se tako doima kozmopolitski i vibrantno, no zapravo dominira snažan osjećaj lokalnosti i omeđenosti vlastitim prilikama i zemljopisom, čak i nezainteresiranosti koju donosi naizgled siguran, neometan građanski život na periferiji, daleko od značajnih zbivanja i odgovornosti. "Ludi svijet proizvodio je događaje samo iz njemu poznatih razloga", kaže na jednom mjestu pripovjedač dok pobrojava razne revolucionarne događaje 1968. godine. Osijek njegovog djetinjstva kao da je postojao neovisno o planetu koji se prebrzo vrti, sasvim zadovoljan i spokojan "na kraju svijeta".  

Osim vlastite povijesti, bilo izmaštane ili utemeljene na sjećanju i svjedočanstvima, Rizvanović u knjigu uklapa i priče o izdvojenim dijelovima osječke kulture koje su dio novije ili starije gradske povijesti, primjerice, mosta čiju je gradnju naredio Sulejman Veličanstveni radi napredovanja osvajanja, ili pak crtice iz biografija značajnih Osječana, poput danas cijenjenog, a za života neprepoznatog i zanemarenog devetnaestostoljetnog slikara Adolfa Waldingera. U ovom dijelu knjige, kao i u poglavlju u kojem se navode značajni rezultati osječkih sportaša tijekom sedamdesetih i početka osamdesetih godina, autor se obilno služi izvorima i literaturom te pripovijedanju dodaje mnoštvo povijesnih podataka. Iako ovi dijelovi knjige tvore dobru protutežu osobnim pričama te unose dinamiku u strukturu romana, ne mogu umaći dojmu da otežavaju roman svojim udžbeničkim karakterom, i čini mi se da bi bolje funkcionirale kada bi se u njima, umjesto mjestimice, u cijelosti raspoznavao Rizvanovićev glas.

Rizvanovićev jezik  slikovit je, poetiziran i razigran, uz česte izlete u humor, ironiju i preuveličavanje. Pripovjedač, međutim, rijetko zapada u nostalgiju i veličanje prošlosti – tuga za izgubljenim vremenom ovdje je mnogo dublja od površne melankolije i sentimentalnosti te vreba između redaka gotovo svake priče. Rizvanovićevi likovi otpočetka su nejasno opterećeni spoznajom da godine koje ih određuju neminovno lete i neko novo doba sa svojim tegobama čeka na pragu. Na više mjesta u knjizi to se lijepo sažima, primjerice, u promišljanju koje prati opis mladenačkog života prijateljica Lole i Vjere: "Kako je moguće da se svijet tako izmijeni da ga se više ne može prepoznati? Livade su i dalje sunčane, ali labirinti su sve brojniji. Svijet se potmuri i požalosti, ljudi žude za životom običnim i jednostavnim, no više ga nikada ne mogu okusiti." To se potvrđuje i na kraju knjige gdje, sada već odrastao pripovjedač svjestan svijeta oko sebe razotkriva zašto mu je bilo potrebno doba bezbrižnog djetinjstva dozvati iz sjećanja, rekonstruirati ili izmaštati vlastitu genezu i zabilježiti je dok je godine, iskustvo i život koji se dešava ne oskvrnu.

Čitanje knjige zapravo nalikuje odrastanju – naivnost, idealiziranje i mogućnosti s njenog početka polagano ustupaju mjesto propitkivanjima, razbijanju iluzija i konačnosti. Ipak, boljem dojmu ove zaokruženosti moglo bi doprinijeti pažljivije slaganje i uređivanje segmenata romana, ili veći naglasak na perspektivi odraslog (ili odraslijeg) pripovjedača. Značajne ideje zgurane na nekoliko posljednjih stranica nemaju zadovoljavajuću težinu te je veoma lako zanemariti ih ili postaviti pitanje o uspješnosti autorovih namjera.    

Bez obzira na pokoje manjkavosti, Rizvanovićevi Brodovi nad gradom vrijedni su pažnje i čitateljskog interesa. Nebitno je poznaje li čitatelj grad Osijek, je li ga ikada posjetio ili ne, ima li neko sasvim drugačije sjećanje i iskustvo od autora jer čitanje ove knjige nipošto nije određeno poznavanjem njenog glavnog motiva, već spremnošću na prepuštanje, istraživanje i školovano lutanje gradom, na što poziva citat Waltera Benjamina na njenom početku. Dinamična struktura, privlačan stil, uvjerljivost u prikazu atmosfere minulog doba te autentično posezanje u vlastitu intimnu povijest razlozi su za ubrajanje ove knjige na popis uspjelijih recentnih naslova.

Želja za budućnosti mogla bi biti nešto tematski svježiji idući Rizvanovićev uradak, a dotad će Brodovi nad gradom biti dostatan poticaj na opažanje i reinvenciju svoje prolaznosti te istraživanje i doživljavanje vlastitog grada, mjesta, ulice ili parka, ili pak možda nekog stranog koji čeka na nove putnike iznad svojih krovova.