Jedina prava heroina realizma?

Mlada i lijepa Esther Waters prisiljena je prihvatiti posao sluškinje na imanju u Woodviewu. Usprkos teškom radu, život joj se tamo svidi, iako ne sudjeluje u glavnoj zanimaciji slugu i gospodara: klađenju na konjske utrke. Zaljubljuje se u naočitog lakaja Williama, koji joj obeća brak, ali je napusti i oženi se bogatom nasljednicom.

Esther otkriva da je trudna, napušta Woodview i vraća se u London, gdje se nakon rođenja sina Jacka nađe u potpunoj bijedi. Iako se većina žena u takvoj situaciji odriče djeteta, Esther se odlučuje svim silama boriti za sina te radi teške poslove doslovno čitav dan da bi ga prehranila…

Ako vam ovo zvuči kao početak 'standardnog' realističkog romana, samo ste djelomično u pravu. Esther Waters, naime, najznačajnije je djelo Georgea Moorea, irskog naturalističkog pisca kojeg zovu i 'irskim Zolom'. Iako je Zola doista imao iznimno velik utjecaj na Moorea, Esther Waters pokazuje znatna odstupanja kako od Zolinog eksperimentalnog romana, tako i od engleskog realističkog romana, pa je prvi prijevod tog djela na hrvatski – koji je izašao u jednoj od naših najzanimljivijih biblioteka Na tragu klasika – doista književni događaj. 

Prvi dio fabule čini se kao dobro poznata priča o 'posrnulim ženama', kakvih je mnogo napisano za vrijeme druge polovice 19. stoljeća; spomenimo samo Tessu iz porodice D'Urberville Thomasa Hardyja i Gospođu Bovary Gustavea Flauberta. No, već usporedba s Tessom i Emmom ukazuje na različitu sudbinu – što znači i različiti književni 'tretman' – Esther Waters. 

Iako i ona, baš kao i Tessa i Emma, podliježe iskušenju i dopušta da je zavede slatkorječivi William – te svoj grijeh mora na neki način i okajati, već je njezina odluka da zadrži dijete i sama ga othrani bitno razdvaja od drugih (anti)junakinja devetnaestostoljetnih romana: žrtva koju je spremna podnijeti da othrani sina čini od nje pravu heroinu. To ipak ne znači da je Esther jednodimenzionalni lik, već je autor samo upravlja u nekom pozitivnom smjeru, koji je neobičan za priče o 'posrnulim ženama' u 19. stoljeću.  

Iako Esther dolazi iz siromašne porodice te se teško probija kroz život, na nju nije primjenljivo naturalističko učenje o društvu koje doslovno slama pojedinca. Djelo detaljno opisuje kako je teško radila po čitave dane te jedva da je spavala – što je nama danas ipak teško zamislivo – ali na kraju ona pobjeđuje: uspijeva u svojoj životnoj misiji da podigne sina. Tako je ovo jedan od rijetkih realističkih romana sa sretnim završetkom. 

Roman odlikuje i donekle neobična tehnika pripovijedanja. Iako Esther Waters pripovijeda sveznajući pripovjedač u trećem licu, kako to u romanima realizma i naturalizma biva, taj pripovjedač povremeno pokazuje određenu pristranost: čini se kako na neki način suosjeća s Esther. Ta se pristranost uglavnom očituje u detaljnim opisima njenih psiholoških stanja, ali i u prisutnosti Estherina glasa u pripovjedačevu glasu; on, naime, svojoj junakinji dopušta da sama govori pa tako stvara uvjerljiv i plastičan lik s kojim i suvremeni čitatelj suosjeća. 

Upravo odmak od realističke / naturalističke doktrine čini Esther Waters iznimno zanimljivim i danas te nam pokazuje kako i u tradiciji postoje mnoga važna djela koja vrijedi prevesti i pročitati. Drugi element koji izravno povezuje svijet tog romana s našim suvremenim je kockanje. 

Dobar dio djela bavi se utjecajem klađenja na ljudski život, a posebno na Esther i Williama, njena zavodnika, kasnije i supruga. U 19. stoljeću klađenje na konje bio je jedini način na koji je netko mogao steći velik novac bez rada i preko noći. Ako se, međutim, sjetimo redova pred uplatnim kućicama za loto u nas, čini se da se stvari u društvu i nisu tako drastično promijenile kako bismo voljeli misliti. 

Loto i sportske kladionice danas su, doduše, legalni, ali je želja koja nas potiče da ispunimo 'barem jedan listić' ista ona koja je tjerala likove Esther Waters da na konja za koji su sigurni da pobjeđuje stave sve što posjeduju. Stoga nam je neobični realistički roman Georgea Moorea suvremen i na način na koji ne bismo baš željeli.