Povratak Dženi piratuše

Osmi mart možda se u kapitalizmu i pretvorio u povod da 'džentlmeni' poklone svojim 'ljepšim polovicama' kakav 'lijepi cvijetak', ali ove godine napokon se vraća bliže svojim korijenima – ideji da žene trebaju iskoristiti taj dan za borbu za društvenu jednakost.

Ideju o Međunarodnom danu žena prvi put je iznijela njemačka komunistica Clara Zetkin 1910. u povodu velikog štrajka tekstilnih radnica u New Yorku zbog niskih plaća i mizernih radnih uvjeta. Skoro 110 godina kasnije, većina tekstilnih tvornica preseljena je u Kinu, uz granice Europe (Albanija, Maroko, Turska) i SAD-a (Meksiko, Srednja Amerika) gdje su radni uvjeti jednaki ili gori nego 1910., a perspektiva nikakva. Za to vrijeme, na Zapadu, najveća feministička kampanja vodi se oko stvari koja bi trebala biti socijalni minimum – prava žene da je muškarci seksualno ne napastuju. 

Ta kampanja, koja je postala poznata po hashtagu #metoo, otvorila je prostor da žene podijele svoja iskustva i da ih se shvati ozbiljno. Očekivano, i taj prostor s vremenom je postao sve uži. S jedne strane, kako to s hashtagovima i medijskim trendovima biva, nakon početnog poleta interes medija i javnosti počeo je jenjavati. S druge strane, pojavio se niz kritika same ideje o javnom dijeljenju privatnih trauma. Na moj prvi tekst o ovoj temi reagirao je Milko Valent i upozorio na moguću zloupotrebu konfabulacije (komentar je ispod teksta), kasnije je Le Monde Diplomatique objavio peticiju koja tvrdi da kampanja stvara "klimu totalitarnog društva" i kriminalizira nespretni flert, a javio se i cijenjeni austrijski filmski redatelj Michael Haneke koji se složio da kampanja potiče 'novi puritanizam'. Posebno me razočaralo što je Haneke bez ironije usporedio #metoo s lovom na vještice – dakle, izjednačio je javno prozivanje moćnih muškaraca zbog napastovanja žena i inkvizitorsko ubijanje žena zbog fiktivnog vještičarenja.

Dijelim brigu oko toga kako internetski javni prostor lako može proširiti upitne informacije i moralnu paniku. No u ovom slučaju ne brine me što su suvremeni mediji brzo zapečatili karijeru Harveya Weinsteina i Woodyja Allena, nego što su takvi likovi uopće mogli toliko godina neometano nastaviti svoj rad unatoč teškim optužbama (Allen) i konstantnim ispadima (Weinstein). Također me manje brine potencijalan strah muškaraca od flerta, a više dosadašnji strah žena da progovore o ovim temama. Nevjerojatno mi je da inteligentni ljudi i umjetnici, koji brane slobodu od pretjerane političke korektnosti i puritanizma, istovremeno praktički pokušavaju suziti slobodu žena da javno iznesu svoja iskustva o seksualnom nasilju. 

No, najveći problem je što se, kako je Asja Bakić ranije upozorila, kampanja #metoo nije uspjela prebaciti s individualne na sustavnu razinu. Valja naglasiti da se pritom ne radi samo o holivudskom ekonomskom sustavu u kojem bogati i moćni producenti napastuju neafirmirane glumice, nego o širim društvenim običajima koji naprosto čine patrijarhalne odnose normalnima. Recimo, mislio sam da #metoo kampanje neće biti u našem književnom polju – ne zato što su pisci plemenitiji, nego jer holivudski nesrazmjer moći ne postoji u osiromašenoj zajednici književnih djelatnika. Što reći? Obio mi se fildžan o glavu.

Nažalost, snažan utjecaj kampanje #metoo prelomio se samo na pojedincima: Weinstein je dobio otkaz, njegova sad već bivša firma odlazi u bankrot, Kevinu Spaceyu su dionice toliko pale da ga je redatelj Ridley Scott izbacio iz već dovršenog filma, a mnogi glumci su se javno odrekli moguće suradnje s Woodyjem Allenom. Autorica Lejla Kalamujić raskinula je suradnju s izdavačem Buybookom zbog seksističkog ispada njegova suvlasnika Gorana Samardžića. Ipak, nisu se nikako promijenili uvjeti koji su im omogućili da zloupotrebe svoju moć, a nije se promijenio ni sustav reakcije na takve slučajeve. Upravo slučaj Allena pokazuje koliko je ta reakcija impulzivna, neadekvatna i pod utjecajem trendova: Dylan Farrow optužila je Allena za silovanje još 2013., okolnosti slučaja nisu se promijenile od tada (pa ni dalje ne znamo je li Allen kriv), a glumci i producenti šokirano su ga se odrekli tek sada, nakon pet godina tijekom kojih je režirao pet filmova i jednu seriju.

Čini se da zbir pojedinih priča u #metoo doista nije uspio stvoriti cjelovitu kritiku društvenog sustava kakvu bi mogla stvoriti jedna dobra knjiga. No, ni u književnosti nije posve jasno kako to napraviti. Ovaj tjedan, uoči Osmog marta, objavit ćemo dvije kritike zbirki priča koje govore o ženskoj nejednakosti. Zbirka Baršunasti pokrov makedonske autorice Olivere Nikolove govori o sedam povijesnih žena-ubojica koje su ubijale zbog ljubavi i kažnjene su smrću. Kritičarka Luca Kozina smatra da je intrigantnu temu i likove dijelom zasjenilo distancirano, staromodno pripovijedanje. S druge strane Mirna Brođanac piše o zbirci Iza svake je ostalo ime malteške autorice Clare Azzopardi koja prati osam nesretnih, socijalno neprilagođenih junakinja. Kritičarka spočitava što "samo nesretne žene imaju pravo biti protagonistice suvremenih djela" i smatra da sad već konvencionalni odmak od književne tradicije nije bio dobro rješenje za ovu tematiku. 

Dvije hvaljene autorice i dvije različite čitateljice; dvije slične teme i forme, dva posve različita pristupa i dva podjednako nesavršena ishoda. Postoji mnogo dobrih i još više loših načina da se uoči Osmog marta piše i razmišlja o suvremenom statusu žena, ali ako mogu temi dodati svoj 'stručak karanfila', mislim da se svakako vrijedi vratiti na sam početak – na 1910. godinu, prosvjed radnica i potrebu za uspostavom Međunarodnog dana žena – a onda, kad već putujemo kroz vrijeme, valja otići do 1929. i Vlastite sobe Virginije Woolf, po meni još uvijek najmodernijeg viđenja kako i u kojim uvjetima književnice trebaju stvarati. Nakon toga čudnovatim slijedom stiže 1928., Brechtova Opera od tri groša, a u njemu Dženi piratuša: "I pitaćete: Kakva se to vika čuje?/ I videćete kako se osmehujem kraj svojih čaša, / I reći ćete: Što li se ova osmehuje?/ A brod s osam jedara/ I s pedeset topova/ Pristaće uz kej..."