Domaći blogeri: Zrinsko pismo

Zrinka Pavlić, zasigurno najpoznatija hrvatska blogerica te ponajbolji hrvatski bloger uopće, od sredine 2004. djeluje na adresi zrinskopismo.blog.hr na kojoj se nalazi istoimeni blog podnaslovljen Potraga za priTSCHom. Njegova autorica, po zanimanju prevoditeljica i redaktorica, erupciju bloga u Hrvata dočekala je sa smiješkom na licu, spremna jednobojne piksele vlastitim skribomanskim sklonostima pretvoriti u svojevrstan dnevnik razmišljanja koji će nedugo zatim postati jednim od najčitanijih blogova naše blogosfere, a autorici priskrbiti zanimljive novinarske angažmane poput kolumne u Cosmu i Graziji.

O pokretanju bloga autorica u razgovoru s blogerom Neutrinom kaže:
"Ja sam internetska veteranka s odavno dijagnosticiranom skribomanijom na neprimjerenim mjestima. Kada sam se 1996. godine prvi put zakačila na internet, vrlo sam se brzo našla na news grupama i premda sam ondje uživala u raspravama, započela nekoliko prijateljstava i jedan poslovni odnos, vječito su mi prigovarali da pišem 'seminarske radove' i predugačke postove.

Nakon dvije godine 'njuzanja' preselila sam na dva danas neaktivna foruma koji su mi neko vrijeme bili najčešći ventil za ispucavanje skribomanskih nagona. Sada vidim da su oba težila formi bloga (dugački postovi), pa su zbog toga i bili kratkoga vijeka. Na sudjelovanje u takvim forumima, na čitanje tuđih 'seminarskih radova' i odgovaranje u istoj, dugačkoj i promišljenoj formi - odlazi previše vremena. Ljudi se s vremenom umore. Ne toliko od pisanja koliko jedni od drugih.

Kada su se ta dva foruma umorila, zbog nastale sam praznine u internetsko-skribomanskom hobiju počela visiti na Forum.hr-u, koji mi nikada nije potpuno sjeo zbog nekompatibilnosti mojih skribomanskih s četerskim sklonostima drugih raspravljača. No ondje sam jednog dana otkrila crveni gumbić s natpisom 'blog', kliknula ga iz iste one znatiželje koja bi me u drugoj situaciji navela da nehotice započnem nuklearni rat, iza gumbića otkrila naslovnicu Blog.hr-a i ustoličen popis 'cool' blogera među kojima sam prepoznala nickove s Foruma. Svidjelo mi se sto svi ondje pišu kako i (u mom slučaju najvažnije) KOLIKO hoće pa sam vjerojatno pomislila: "Oho, evo forme za mene!" i - the rest is history."

Djelić jezičnog i programatskog osvježenja koje je ova 36-godišnja bistra i britka spisateljica donijela blogosferi možete pročitati u zbirci po imenu Svijet & praktična žena koju je dotična prošle godine objavila za Jesenski & Turk. Naslov, naravno, aludira na dva pretpotopna ženska časopisa, zagrebački Svijet i beogradsku Praktičnu ženu, uz koje je Zrinka odrasla, a daljnje poigravanje s tipično ženskim temama očituje se u organizaciji teksta, pa su u zbirku ubačeni tradicionalni momenti ženskih tiskovina – horoskop i 1 recept. Tematski naklonjenija ženskoj populaciji (Kruh i ruže, Valentinovo i Dan žena; Žena je ženi vučica; Kamo su nestali svi dobri muškarci?), Pavlićka je svjetlosno tisućljeće ispred većine hrvatskih kolumnistica općeg tipa. Novinar Jutarnjeg lista, Tomislav Čadež u trenutku nadahnuća izdigao ju je čak iznad hrvatskog kanona Ugrešić-Drakulić-Vrkljan:

"Ukratko, Zrinka uvelike nadmašuje i Arijanu Čulinu, koja je u usporedbi s njom glasna, skučena i banalna; i Vedranu Rudan, čija je borba za spol u usporedbi s njezinom grubo teatralna i statična; i Julijanu Matanović, od koje je analitičnija i literarno uzbudljivija; i Irenu Vrkljan, i čak Dubravku Ugrešić i Slavenku Drakulić. Da ne govorimo o Lani Biondić, koja je u usporedbi s njom retardirana plavuša."

Što je to toliko očaralo Čadeža da se usudio dodirnuti sveto trojstvo? Pavlićka, prije svega, očarava lakoćom pisanja. Neusiljeni stil kojim piše, dobrodošla doza zdravog crnog humora te činjenica da su joj postovi zaokružene priče s glavom i repom dodatne su karakteristike koje joj idu u prilog. Zbog posezanja u registar pop kulture i lagodnog stila kojim piše, mogli bismo je usporediti s Hornbyjem, iako ističe da nema uzora.

"Općenito, krasi me antipatična arogancija zbog koje vjerujem da ne poznajem nikoga tko piše bolje od mene pa da bih se na njega mogla ugledati. Izuzetak su Dave Barry, Nick Hornby, Margaret Atwood, Tom Wolfe, Čehov, Kafka i Tolstoj, ali njih ionako ne poznajem pa se uklapaju u jednadžbu."

Svoj blog opisala je ovim natuknicama:
- tekstovi su uglavnom dugi
- ima psovki i drugih nepoćudnih izraza
- opisani događaji, makar i napisani u prvom licu uglavnom nisu niti istiniti niti autobiografski
- ponekad jesu
- ponekad djelomično jesu, a djelomično nisu :-)
- ne, nećete saznati kada su kakvi - poanta je u tekstu, a ne u događaju
- brišem glupe, bezobrazne i uvredljive komentare i nije me briga što mislite o tome (ovaj blog je moja prćija, a ne liberalna demokracija s jamstvom slobode govora)

U Pavlićkinoj prćiji naići ćete na tekstove o muško-ženskim, obiteljskim i prijateljskim odnosima, recenzije emisija (The Colbert Report), filmova (Da Vincijev kod – pljuvačnica) i glazbe, osvrte na kulturni i politički život Lijepe naše (Petrač i malograđanština), putopise (Dizniled, bejzbol i rokenrol) te brojne kategorizacije(Pet stvari koje niste znali o meni, a ne biste se niti usudili pitati), u kojima autorica, očito uživa.

Svim temama Pavlić pristupa sa simpatično-ciničnim odmakom koji često izaziva nekontrolirane salve smijeha pa je sramežljiviji ne bi trebali čitati na javnim mjestima.
Ovo što slijedi dio je teksta 'Ispit zrelosti pod mojim prozorom' u kojem se Pavlić, ponukana salvama maturanata koji se u lipnju muvaju oko Sheratona, prisjeća svoje maturalne večeri.

"...Moram se ovom prilikom neizostavno osvrnuti na svoj nenadjebiv fashion-sense. Osoba sam koja uglavnom njeguje običan i neupadljiv stil oblačenja – sve dok se ne pokušam urediti. Kad mi, međutim, padne na pamet da ću se za neku prigodu posebno 'skockati' i biti šik-za-popizdit, svaki normalan stanovnik županije ode u sklonište. Naravno da mi vlastiti modni zločini postanu jasni tek s historijskim odmakom od cca dvije-tri godine. U doba dok se 'skockavam', mislim da sam upravo sjebala i Vogue i Marie-Claire i Karla Lagerfelda glavom i naočalama. Ono, znam ja kaj se nosi, a bilo bi mi bolje da se nosim u vražju mater, odnosno ravno na provincijski fašnik.

Tako sam, recimo, na svadbu jedne rođakinje koja se udavala dok sam ja išla u prvi srednje otišla u crvenim kaubojskim čizmama ukombiniranim s crnom suknjom ispod koje su virile tone tila i crvenim korzetom iz kojeg mi je virila tona špeka. Ansambl sam upotpunila frizurom koju sam ostvarila nježnim priključivanjem na gradsku električnu mrežu pa sam na kraju iz profila silno nalikovala čovjeku-slonu. Roditelji su mi se cijelu večer ponašali kao da su sa sobom doveli divljeg psa kojeg pokušavaju socijalizirati ne bi li kasnije bio što bolji vodič slijepim i slabovidnim osobama, ali eto, ispalo je da je i sâm pas slijep, pa…

Za maturalnu večeru na scenu je nastupio isti stilistički genij. Dala sam si napraviti frizuru u stilu ludih dvadesetih. Čak sam i tu pregroznu frazu prevalila preko usnica kod frizera, nimalo se ne stideći vlastitog mozga. Potom sam obukla crnu suknju od pliša koja mi je dosezala cca 2 cm ispod koljena i u kojoj sam koračala kao da mi je netko noge svezao okovima, povrh nje navukla crni satenski top na bretele te čitavoj simfoniji neukusa dala pečat sakoom koji mi je dopirao samo do struka, ali je zato imao ramena kao da se spremam igrati obranu u Dallas Cowboys ili nekom drugom američkom nogometnom klubu. Falila mi je samo kaciga, ali s tim bih si vjerojatno pokvarila iberbriljantnu frizuru.

Sliku su upotpunjavale abnormalne stiletto-štikle s remenčićem oko gležnja kakve se u normalnim zemljama prodaju jedino u dućanu za porno-zvijezde, našminkala sam se kao što to samo transvestiti znaju (MORE is more, goddammit!) i – ovo mi nećete vjerovati – na ruke sam navukla BIJELE RUKAVICE!!! Rezultat je bio nepogrešiv. Izgledala sam TOČNO kao predebela mađioničarska asistentica. Ljudi su samo čekali kad ću zagrnuti plašt ili se iz čista mira prepiliti na pola, simultano iz sulude frizure izvlačeći bijeloga zeca. Ljudi koji posjeduju fotografije s te maturalne večere jednog će me dana zacijelo pokušati ucjenjivati."

Za neupućene, Zrine piše žargonom koji je tipičan za zagrebačke 30-godišnjake spremne primiti sve ono što mediji nude, pa tako i svu silu engleskih izraza. Iako takav diskurs većinom odbija ozbiljnije čitateljstvo, u Zrininom slučaju bi ga trebalo prihvatiti kao samo još jedan ures ekscentričnoga uma.

Svojim pitkim sex&thecity stilom, začinjenim pravom dozom nimalo salonskog feminizma Pavlić je na mala vrata ušla u društvo najčitanijih i najzanimljivijih hrvatskih autorica koje svakako vrijedi pročitati. Osim na blogu, čitajte je u Nacionalu gdje je nedavno zamijenila Ivana Starčevića na mjestu TV kritičara otrovnog jezika. And she rocks!

Marija Mladina
16.8.2007.