Ponedjeljak
20.10.2008.

Paučina: Opijanje, Novinarka uronjena u kriminalnu hrvatsku zbilju, Čitanje Markova 'pubertetskog' maila potaknutog tekstom o pedofiliji




A+ A-

Mora sad pročitati ona prva dva maila, Marko ih zove pubertetskim. Uključi kompjutor, svoj prvi kompjutor, dobri stari Macintosh koji joj je kupila baka još za vrijeme studija, i potegne iz boce veliki gutljaj. Strašno se zaljubio, zar nije? Pa se stidljivo ispričavao zbog ''banalnog stila'' svojih ''pubertetskih mailova''. Slatkica. Dušica. Uzalud ga je uvjeravala da joj se njegovi mailovi sviđaju i da zašto bi, uostalom, morali biti strahovito ozbiljni, pa on ima tek 23 godine!!! Šašavi Marko. Veliki gutljaji vina. Još je ostalo pola boce. U redu, ima ona još nekoliko boca u ostavi. Otkud joj sad ta ''ostava''? Svi njezini, pa i ona, to mjesto uvijek su zvali špajza, ali u tekstovima za radio ili u intervjuima morat će koristiti riječ ''ostava'' umjesto riječi ''špajza'' ako se slučajno negdje pojavi taj termin. Otkud joj sad to o ostavi i špajzi? Sunce nikada ne prodire u ovu sobu za popodnevnih sati jer je soba s dvorišne strane. To je istina i s time se ona slaže, naime, s time se mora složiti. Otkud joj sad to o suncu i sobi? Danas je službeno voćna nedjelja. Da, ali…

Klikne na folder s Markovim ''ranim radovima'', kako ih je on prije nekoliko godina počeo nazivati u šali. Oni su se šalili i smijali cijelo vrijeme, gotovo svaki dan, sve dok ona nije počela pojačavati ritam neurednosti, ritam svinjca, sve dok ga nije pojačala do patološkog stupnja. Zar samo zato što je on sterilan? Turobne misli preplavljuju moguće pozitivne odgovore. Pa nije on kriv zbog toga! Nije, ali... I negativni odgovori preplavljeni su sumornim, žalosnim mislima. Nekoliko gutljaja vina. Zar je zbilja pretjerala s tim mljackanjem mandarina? Naravno da jest, kokoš! Namjerno je mljackala najjače što može. Kuja! ''Ta draga elektronička pisma, ta draga elektronička pisma'', mrmlja već blago omamljena vinom jer osim voća i ovo malo čipsa danas ništa nije okusila. Dobro da je ona kurva, njezina majka, zauvijek u Opatiji bajnoj… kako tepaju tom lijepom gradiću uz more… s onim svojim luckastim Nikolom, jer bi inače zvocala i zvocala o njezinim lošim prehrambenim navikama. Prigovarala bi joj i sad kad je ona već odavno odrasla žena.

Osjeti iznenadnu navalu nježnosti bacivši pogled na monitor s tekstom. Zatim zapali cigaretu, utrpa u usta šaku čipsa i otpije veliki gutljaj babića uz jedno odlučno pitanje: Što je, zapravo, ona? Ona je svašta, a ponajprije ona je novinarka. Uronjena je u prljavu, bljutavu, korumpiranu i kriminalnu hrvatsku zbilju već sedam godina. Zna mnogo toga. Iako je hrabra i zaista mnogo toga kaže i zbog toga ima velikih problema, ipak kad bi objavila sve što zna možda bi je na kraju i ubili ili, prije toga, pretukli bejzbol palicama u znak upozorenja, što se već dogodilo nekim novinarima. To s palicama i nije toliko strašno u odnosu na situaciju u Rusiji, gdje je u posljednjih pet godina ubijeno oko stotinu novinara, a da ubojice nisu pronađeni... Ona se ničega ne boji i namjerava sve objaviti, već je nekoliko puta pokušavala, ali Pjer određeni dio tih informacija ne želi pustiti u eter. Rekao je da njemu trebaju hrabri i savjesni novinari, ali ne i novinari-samoubojice. Da, mnogo toga zna… Ona zna i kako poetizirati svoje stanje uz vino, ali to ne znači da će joj biti lakše, stanje će ostati isto. Ona zna i to da je prava svinja; ona je pijana, buljooka prljavština, a pravi se da je velika frajerica koja može činiti što god joj padne na pamet. Ona živi u kućnom kaosu koji je proglasila umjetničkim neredom, ali taj nered nema nikakve veze niti s kreativnošću niti s bilo kakvom naprednom ili čak revolucionarnom akcijom, nego samo s njezinom sjebanošću ili sjebanućem, kako to naziva Marko. Jedino je, to se mora priznati, hrabra i savjesna u svojem poslu. Njezini intervjui i tekstovi su temeljiti i provokativni, njezina argumentirana kritika trule, korumpirane hrvatske svakodnevice stvarno je oštra i bespoštedna koliko to najviše može biti, odnosno koliko to glavni urednik dopusti, ali kod kuće je najobičnija krpa bez cilja, smjera i programa, obični kaos, zagađenje, svjetsko onečišćenje, ekološka katastrofa, prljava rijeka u kojoj nestaju sve iluzije. Ima li svemu tome lijeka? Može li se to s Markom nekako popraviti? Teško, teško. Osim toga, ona je zla. Ona je zla otkad pamti. Koliko je već zla učinila samo u vrtiću, u osnovnoj i srednjoj školi, da i ne spominje period studiranja! Pa koliko? Mnogo, jako mnogo. Jednoj siromašnoj djevojčici, koju su svi žalili u vrtiću i pomagali joj na razne načine, a koja je bila slabija od nje, otela je iz ruke sendvič i besramno smijući joj se u lice pojela ga ispred nje tako da je siromašna djevojčica ostala bez užine i dugo plakala; da stvar bude gora, ona je već pojela dva sendviča od kojih je jedan, koji joj je napravila baka, donijela od kuće; rugala se prirodno glupim učenicima kao da su oni krivi što im je inteligencija malo zakržljala; ismijavala je jednu invalidnu djevojčicu koja nije mogla pravilno hodati; Agati je ukrala ideju za literarni sastavak o ljetnim praznicima, Martini ideju za esej, a Janji ideju za maturalni make-up… Ta tko bi samo pobrojao njezine intelektualne krađe! Zatim, tukla je ponekad slabije od sebe, jer dok je bila djevojčica nije nikako mogla obuzdati bijes, a povod je obično bio beznačajan; podsmjehivala se ružnim djevojčicama, kasnije i djevojkama, govoreći im u lice da su jadne, ružne i nikakve i da nikada neće imati dečka; vidljivo je prezirala skromno odjevene učenike; podcjenjivala je profesoricu matematike smatrajući da je neinteligentna samo zato što ima dlakave noge… Što je starija to je gora. Baku je, još zdravu i čilu, prije vremena iz puke sebičnosti spremila u starački dom. Ona je zla. Zla je. Jako. Rekla je Marku onu rečenicu o vlasništvu stana. Da je stan njezin i da ona ima pravo u tom stanu raditi što ju je volja. Ona je zla, ona je zlo, zlo i naopako. Zar ona uopće zaslužuje Marka? Zar je uopće i mogla pomisliti da takva kakva jest može trajno zadržati tako divnog čovjeka? Zar ga je stvarno zauvijek izgubila? Ta draga elektronička pisma, ti njegovi dragi mailovi… Je li ga zaista zauvijek izgubila? Ako da, neka zbog tog gubitka vječno suze tvoje blesave oči, glupačo! Čitaj radije i pati, spodobo jedna pijana!

From:  Marko Globan
To:  Tina Puršić
Subject:  super ti je tekst!
___________________________________________________________

Hej, Tina, hvala ti na mejlu s tekstom. Nakon što sam pročitao tvoj hrabri tekst o pedofiliji u svećeničkim krugovima i o političkoj zloupotrebi religije i vjere u poslijeratnoj Hrvatskoj, što kriti, oduševljen tim štivom zatrčao sam se na terasu kao da je jutro i kao da ću vidjeti ''svojeg'' vrapca (jesi li skužila da nikada ne možemo personalizirati vrapce!?) i malo popričati s njime kao što je to svojedobno činio sveti Franjo, to drago indigo dijete, poklonik religije ljubavi i ljubitelj trubadurske poezije, odmarajući se tako od ljudskog brbljanja koje je brujalo oko njega. Hej, kaj stvarno misliš da će ti stari, dobri, ali strogi Pjer emitirati taj tekst uz intervju s uvaženim svećenikom s vrha rimokatoličke piramide? Pazi, s vrha, rekoh! Ti si totalno luda i zato te…

Enivej, pogled na noć omogućio mi je lijepi primjer podcrtavanja oduševljenja tvojim tekstom, malo spokojstvo, mislim na puni Mjesec. Osjećam se čudno, osjećam se kao da sam u pubertetu, kao da sam klinac, kao da sam kiki, i nabrijan sam, čovječe, kao Iggy Pop, Ramones i Iron Maiden zajedno. So, my dear, dear Tina, sjećanje na naš susret treba zaliti mjesečinom. Pazi sad plan! 1) Iz ovih stopa idem brzo do nebodera dolje u kuhinju iskopati neki sladoled u kornetu, a zatim ću lagano 2) izaći u šetnju i promatrati puni Mjesec ili 3) uzmem bajk i spičim u neighborhood i vozim bez ruku po mjesečini ližući sladoled, i gledam Mjesec misleći o fantastično važnim zelenim temama koje si prekjučer načela u redakciji: bogatstvo ljudske kože, tranzicijski period od običnog većinskog idiota u suvremenu romantičnu osobu, koja je usprkos poraznom stanju svijeta i danas moguća, i još mnogo toga, a onda 4) se vratim i onda 5) noćnu vožnju nastavljamo u mojem sanjarenju ti i ja… Vožnju koju iz puke radosti druženja možemo nazvati Novi manijaci na radiju… Zamišljam ovu sliku: ti i ja radimo zajedno za istim stolom u redakciji, a ja promatram tvoje lijepo t. (Znam, znam, to si čula do sada tisuću sedamsto šezdeset i pet puta, ali kaj ću sad, da si režem vene?!) Gledam tvoje t. razapet od strasti i izgledam zažareno kao nekada kontroverzni Giordano Bruno kad je promatrao metafiziku iz neposredne blizine, dok me ti gledaš sa svojeg stolca, a ispod nas blago vijuga poznata zagrebačka ulica kao razorena blatnjava žila kucavica mnogih turističkih iluzija… Ti vičeš, nešto kao: ''Marko, pazi da ti se ne zavrti u glavi od gledanja u!'', a ja ti uzvraćam: ''Tina, još tri dana i bit ćeš m. paranoja.'' Zamišljam još jednu sliku: ti dolaziš na Željezničku koloniju, super se družimo u mojoj sobi u potkrovlju i slušamo sve moje albume… (Stvarno, kad ćeš me posjetiti da ti pokažem svoj plejs?) A sad akcija! Ili: ''Ne riječi. Djelo. Neću više pisati.'', kako je zaključio svoj dnevnik Cesare Pavese prije nego je odlučno napravio kikiriki u onom hotelu na veliku žalost svojih obožavateljica iz Gornje Italije, koje ga i dan-danas čitaju nesmanjenom žestinom. Hoću reći: drž' mi fige da oduševljen mjesečinom, vožnjom, sladoledom i našim borbenim idejama o čudnom postojanju tvoje seksualne epiderme ne padnem s bajka u vrtoglavoj vožnji između brojnih automobila! Hvala. Marko

Milko Valent

(nastavit će se...)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.