jer kad predugo govorim s ljudima, počnem lagati. a kako mi nije prirodno u tijelu, odem kući i sve to povratim. kažem kad bivam u svijetu moram lagati, a ne umijem i ne stoji mi pa izgubim ravnotežu i složim se na pod pod nezgodnim kutom slomim nogu.
osjećam se čudno, kažem, to je dio tvog ********** nije li, kaže onx.
kad sam dugo sama, počnem govoriti samoj sebi. govorim samoj sebi i onda ne moram ljude nasilu pretvarati u publiku jer sam sve već rekla, uglavnom više nego jednom ponavljam.
samo ostavim prostor za odgovor, za svaki slučaj, ostavim lom.
svaki lom u stihu je kraj i početak, svaki je apokalipsa, zato se svi tako boje
pjesnika
kaže,
ali kaže Roger Reeves,
kaže Roger Reeves kad govori o Mračnim danima, o Dark Days, o dakle tmurnim, crnim danima, kad govori o esejima koje podnaslovljuje fugitive, što će reći koji bježe koji su pobjegli, odbjegli, prebjegli. eseji.
Roger Reeves je uvijek pjesnik.
cymothoa exigua*: jezik kao ono što nije – mrlja
i parazit: hrom i grlen prekid: na koje je pitanje moguće
odgovoriti besposlenim ustima: može li linčovan čovjek obješen
za jedra mlina okusiti olovnu cijev uglavljenu
među usnama: ………………………………………………….
…………………………………………………………………….
cymothoa exigua*: the tongue as what it is not—blemish
and parasite: gimp and glottal stop: what question can be
answered with a truant mouth: can the lynched man hung
from the sails of a windmill taste the lead pipe wedged
between his lips: when the signifiers dangle, empty chum
lines in a cold creek: when the men in Waco, wearing white
straw hats, fraying at the crisp edges of their white shirts,
leave Jesse, leave John, leave Paul in ashes in the unpaved
streets to choke passing mules into prophecy: when we pinch
our noses to staunch the smell of the twice burnt black man
burning for a third time this day: when the boys, sweet
and good animals, come to what’s been left in shallow ditches:
false rib and femur, clavicle and severed hand—quite simply,
the language of sorrow: glyph of the gadfly rooting himself
into the rotting meat of the dead: when it is too late
to refuse our bodies being made urns: corn, unharvested
and heavy in its husks: when, in the marketplace, the butcher lifts
our tongue from a bed of ice, shouts: who will speak for this flesh:
when the tongue answers as all severed tongues do:
………………………………………………………………………..
………………………………………………kad je prekasno
odbiti da nam tijela postanu urne: kukuruz, neubran
i težak u lupinama: kad, na tržnici, mesar podiže
naš jezik s podloge pune leda, viče: tko će progovoriti za ovo meso:
kad jezik odgovori kako svi odrezani jezici govore:
[ima još.]
*Cymothoa exigua is a parasitic crustacean that attaches itself to the tongues of spotted rose snappers and extracts blood from the tongue until it atrophies and falls off. Then the parasite attaches itself to the nub and acts as the fish’s tongue. According to scientists, the fish is not harmed in the process.
*Cymothoa exigua su parazitski člankonošci koji se primaju za jezike pjegavih ružičastih snepera i odatle crpe krv dok jezik ne atrofira i otpadne. Tada se paraziti vežu za desni ribe i ponašaju kao njezin jezik. Prema uvidima znanstvenika, same ribe nisu povrijeđene u procesu.
kad predugo govorim s ljudima, počnem govoriti istinu; nije dobro i nije namjerno, isti refleks, isti refluks, ispričam se, ispričavam se, ali jezik je ispao van: na stol, na pod, na kaput imitacije krzna, i odvratna sam, ali tada ipak kasnije najbolje spavam.
možda oproštajno pismo ipak: dragx M., ovo mi je posljednje pismo s ove adrese, posljednje ovim rukopisom, u ovakvoj kuverti i s ovakvom markicom. posljednje pod ovim imenom, s ovim parfemom, ovako nagriženim od putovanja prostorom i vremenom, ovako mutiranim od prstiju i znoja i zraka i žute plastike parfemom. posljednje ovakvo pismo. posljednje desnom rukom, posljednje rukom, posljednje posljednje.
pišem: dragx M., kako bih (ti) pisala, moram prestati pisati, moram prestati pisati kako bih opet počela.
dragx M., evo ti moj odrezani jezik, meni će narasti drugi, evo već je na pola puta, & hvala ti na pažnji, kakva god bila i kakva god da jest.
Rastjelovljeni pseudocitat kaže da ništa nikada nije napisano, samo to u nekom trenutku prestanemo pisati. samo prestanemo.
ali mislim da to nije istina, da je laž, mislim da postoji trenutak u kojemu tekst počne pružati sve snažniji otpor. kad je, ako je glina, suh i kad radiš, ako radiš, na njemu dalje, počne se osipati, rasipati. i moraš ga pustiti ili ga uništiti. kraj.
a ovaj šećer nikada nije trebao trajati vječno, nikada nije mogao niti sam ikada mogla niti bi to itko htio zaboga.
ali ima još.
[To be cuntinued.]
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
"Pisci su si dijelom sami krivi jer često pišu obesjetlovljeno ili rastjelovljeno. Tekst oslobođen mase tijela x gravitacije lakše uvodi čitateljstvo u isti eter, isti zaborav."
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.