. L j e t n a s a b l a s t o l o g i j a .

Za otok, koji struje štite od putnica; na kojemu su izgrađene, sada prazne i napuštene uglate bijele građevine: muzej (ili hotel, ili muzej) s bazenom, i kapelica… čuo je od talijanskog trgovca u Calcutti. Greben u moru idealan za bjegunca na ukradenom čamcu koji će brzo istrunuti na obali, otok s vegetacijom koja je mjestimice amazonski bujna, a drugdje začudo posve siva i beživotna. I prazan je, odavno, ili makar od prošlog ljeta, nastanjen samo sjećanjima, otiscima, samo živim fotografijama i u vremenu zaustavljenim dušama onih koji, možda, više i nisu među živima drugdje. nego samo u fotografiji koja ih je sačuvala; koja ih je proždrla. Kratki roman Morelov izum argentinskog autora Adolfa Bioya Casaresa bilješke su posljednjih dana i tjedana i mjeseci toga bjegunca na tome otoku, usto pisca neznane prošlosti, koji se zaljubio u jednu od tih lijepih prikaza, zauvijek osuđenih na isti tjedan proveden i zabilježen na osamljenom otočkom odmaralištu. I odlučio se, to jest bjegunac, utkati u sjećanje kojemu ona pripada, samim time napuštajući ovostranost odnosno ostajući u istoj ovostranosti izvan vremena. Jest, možda s njome nikada neće moći razgovarati, ona ga nikada neće doista vidjeti, boravit će dvoje u dvjema vremenskim linijama koje sasvim slučajno teku jedna uz drugu, prepletene, ali ako ih ikada itko vidi izvana, vidjet će, možda, par intimnih prijatelja ili ljubavnika.

Svake godine, oduvijek, ljeta provodim na otoku. Koliko i u gradu u kojemu sam provodila tri godišnja doba, odrastala sam ljeti na otoku, u kući koju su u sedamdesetima izgradili moji praroditelji. Pojedine stijene u koje udara more poznajem do u napuklinu, a jasno vidim i gdje je od lani nastao novi lom i nova sjena. Nešto bi se dogodilo svaki put kada bih prešla kanal i kopno vidjela s drugog kopna preko puta; jedan bi se tok života stišao, i moja bi svijest prešla u manji, paralelni. Vjerojatno upravo zato što je ondje vrijeme drugačije, kondenzirano i rasuto, vrijeme u pauzi i prekidu, uvijek s refleksijama o tome što se dogodilo u među:vremenu… sjećanja se na otoku drugačije čuvaju i talože. Svaki put kad stignem preko mora, sudarim se s godinama provedenima na otoku, događajima i gubicima i nadama i smrtima i razočaranjima i planovima… sve trodimenzionalne sablasti koje će zauvijek ostati iste, samo ću ih, možda, vremenom manje jasno (ili jasnije) vidjeti. Više nego ijedno drugo doba godine, kada je ritam uvijek zeru brži nego bi bilo ugodno i sve se neprestano mijenja pa promjene postaju nevidljive, na otoku se suočavam sa sobom, i svojim inačicama iz prostora prošlosti i mašte.

Casaresov je Izum (možda) poslužio kao inspiracija za film Prošle godine u Marienbadu, koji je prema scenariju Alaina Robbe-Grilleta režirao Alain Resnais. Po ljepoti kultan, film je sniman u njemačkim dvorcima i parkovima, u beskrajno raskošnim interijerima, u kostimima kojih je velik dio dizajnirala Coco Chanel tada u razmjerno neuspješnom pohodu na Hollywood. No ljepotom film reflektira i opresivno lice ljepote, kao i ljubavi, osobito u aristokratskom i aristokratski-aspirirajućem društvu krutih formi i dosadnih luksuza. Priroda gubi svoje oblike stilizirana do užasa, simetrija zaustavlja tijela u izvijenim pozama, razgovori blijede i ponavljaju se blijede i ponavljaju. Ljepota prelazi u suprotnost. (Što je njezina suprotnost?) Ljubav je maska opsesivne kontrole. Ljeto koje traje godinama postaje ::::::::::::::::::::::::::::::. Sve ujedno sedatira i uznemiruje. Film je horor, slika izmanipulirana, sjene izbrisane, biljke odavno mrtve, Coco Chanel simpatizerka nacizma, profiterka, možda doušnica. Što to radi ljepoti?

Nije mi jasno kako nisam prije znala za mogući protopredložak. Misliti na Prošle godine u Marienbadu kroz prizmu Morelova izuma pretvara neodređeno novovalno snoviđenje u sumračnu (i sumračno romantičnu) znanstvenu fantastiku i otvara druge perspektive i pitanja; draži mi je takav Marienbad od onog eteričnog. Je li odbjegli pisac uspio dodirnuti zatočenicu otoka i promijeniti zapis? Čini li iluzija bijega život u petlji lakše izdržljivim? Je li bijeg moguć i što se dogodi ako izađemo iz zapisa? Jer Alain & Alain razumiju: Sjećanja se mijenjaju.

Čini mi se da mi ga je prvi put spomenuo Dalibor Barić, mislim na roman, kad sam ga (Dalibora) intervjuirala za E**e mag**** u jednom od svojih predživota. Bilo je to u povodu njegova dugometražnog umalo-oskarovski nominiranog animiranog eksperimentalnog filma: Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa. Kada ih gledam jedan pored drugoga, postoji suluda srodnost među filmovima, u pedantnoj stilizaciji vrlo različitih stilova, i melankoličnoj ljepoti gubitka koji se uvijek morao dogoditi. Ali Dalibora manje zanima nasilna romantika, više samoća kao duboko iskustvo života u neprestanoj statici i statičkom šumu iluzije vremena. I Dalibor je iskreniji, neposredniji, njegovi prsti ostavljaju otiske na filmskom zapisu.

***

Na otoku sam zavoljela knjige, dubokom ljubavlju duboko samotnog djeteta tinejdžer..ke odrasle osobe. I taj poriv da kuckam i otkucavam trenutke došao je među stranicama knjiga u ljetima. Jedne sam godine propustila svoje dugo otočno ljeto jer sam morala raditi ovaj ili onaj besmisleni posao za mizernu plaću i čitave me godine neprestano tresla tiha groznica žudnje jer ne mogu živjeti druga doba bez ljeta i njegovih sablasti. Kao Casaresov bjegunac počnem se raspadati, tkivo mi se urušava i nestajem. Zato ne radim rad koji me drži u zatočeništvu jednog prostora, ne mogu.

I nisam sklona nostalgiji, tendiram zaboravu, živim u sadašnjostima i futurima, prošlost nosim samo kao nužne sjene, lake siluete. Ipak je iz sjene nemoguće iskoračiti koliko god dizale nogu, a ne možemo ni živjeti samo u teškoj noći bez mjesečine.

Planiram i kratko putovanje u Italiju krajem ljeta, nakon otoka, ali kažu da je u Italiji sada gužva, svi su je poželjele nakon White Lotusa. (Jesam li i ja?) Ne, nadam se da će one u potrazi za uglatim bijelim odmaralištem posegnuti dalje dolje prema Siciliji, a ja ću se zadržati na sjeveru i tražiti Francesco del Cossa, kako ih je pisala Ali Smith, otkrivati drugo vrijeme s njihovom sablašću na ramenu. I naći ću George. I Carol. (Razumijemo li se?) Možda je White Lotus suvremena varijacija na Marienbad, koja također razumije da ljepota može biti ubojita i da je kontakt među ljudima ponekad nemoguć na način koji slama srce slama srce. Možda danas tako (šareno i brbljavo i puno događaja) izgleda studija samoće i samo/zatočeništva viših klasa koje ne znaju što bi sa sobom u svijetu poliranom do visokog sjaja. Ni ne znaju da su sablasti. Možda.

***

Ne pamtim samo što se dogodilo, toga možda pamtim najmanje, rekla sam i kažem: tendiram zaboravu. I zaborav je praksa koju treba razvijati, mišić koji treba vježbati. Ne znači da brišem ionako neizbrisive prizore, ali ih ne konzerviram, ne gledam u njih, ne vučem ih sobom da putem udaraju o makadam i pletu mi se oko gležnjeva; puštam da nastane zemlju ili vjetar ili zimzelen, da poneki padne u smolu. Pamtim što sam mislila, o čemu sam maštala. U ljeto kada sam zaista zavoljela knjige, imala sam šesnaest i kiša je padala često, i išla bih sama u duge šetnje između pljuskova s discmanom u torbici od trapera i skutrila bih se pored obale pod čempresima kad bi propadalo snažnije s neba, i najdraža knjiga mi je bila Kunderina Besmrtnost.

Dugo sam htjela pisati baš baš kao on (1.4.1929. – 11.7.2023.).

▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪▪

Feminist killjoy bilješka: Ne želim joj davati previše pažnje, ali se ne želim ni boriti protiv nelagode koju mi stvara premisa Casaresove knjige i Resnaisova (et al.) filma što se tiče rodne dinamike i pripadajuće kvazi-romantike, tako predvidljivo xxxxxxxxxxxxx da mi glava pada na tastaturu od iskrene dosade; središnja je ženska figura u oba slučaja samo figura, oblikovana da bude fokalna točka žudnje i tako pokretačica narativa, u oba slučaja osuđena da ostane zauvijek zatočena u koreografiji muškaraca koji posve otvoreno i bez samopreispitivanja: nimalo ne drže do njezine slobode, autonomije, niti privatnosti. Kako je romantičnom narativu upisana njezina temeljna nepristupačnost, otpor i odbijanje, osuđena je ne jednog nego dvojicu (jer jedan je izumio izum da je zadrži na otoku, a drugi se ukrpio unutra naknadno) zauvijek bez uspjeha izbjegavati po vili/dvorcu/resortu/muzeju i tako asistirati njihovoj ljubavnoj melodrami. (Melodrama je samo nominalno ženski* žanr, u praksi više pripada xxxxxxxxxx.) Da Delphine Seyrig nije tako lijepa i samosvojna prisutnost, film bi unatoč estetici bio teško probavljiv, bivajući bitnim dijelom krajnje estetizirana studija emocionalno i mentalno zlostavljačkog odnosa iz pozicije osobe koja se s vlastitim nasilničkim obrascem nije u stanju suočiti.

+ Koliko sam uspjela istražiti, Alaini nisu svjesno i namjerno pratili Casaresa kao predložak; Robbe-Grillet je s tekstom bio upoznat, a Resnais tijekom rada na filmu nije, no svejednako je zanimljivo promatrati knjigu i film u odnosu jedan na drugoga.
Priče imaju vlastite sablasne živote mimo linearnog vremena i samosvjesnih dodira.

+ Casares je bio Borgesov prijatelj (Borgesu je knjiga i posvećena) i suprug Silvine Ocampo koja je i sama pisala hororične nadrealne proze, dugo mi je na popisu lektire. Čitajte Silvinu O.

+ How to be Both Ali Smith, dvostruki roman tiskan ponekad s jednom pričom ispred druge, ponekad s drugom prvom prije druge prve, probudio je moj dugo uspavani renesansni gen i volim ga na sve načine. Francesco del Cossa, George i Carol junakinje su te knjige.

+ Još uvijek volim Besmrtnost i ponekad se potpisujem: Agnes Agnes.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.