Zmajske kronike (prvi dio)

Ana od Officea izvadila je burmuticu, istresla nekaj malo fino usitnjenog burmuta i ušmrkala to. Kao i uvijek, krajem ljeta, planirala je zavjere velikih razmjera i dan kada će napokon svrgnuti s vlasti Nadstojnika Lućana Silnog, te sama zasjesti na tron. Uspješnim spletkarenjem tijekom proteklih nekoliko mjeseci uspjela je riješiti se Mile Gere što svakako nije mala stvar. Povratak Dunje Draguljče također je bila voda na njezin mlin. Prije ili kasnije pridobit će i Dunjinog zemljaka – osionog kritičara Ivana T. i onda preostaju samo arhivari. Kad te vremešne meštre okrene na svoju stranu, Lućanu će ostati tek kneginjica Mateja i njegov vjerni štitonoša André.

Vidjela je sebe kao prvu u nizu dobrih vladarica koja će Booksu iz mondenog hipsterskog okupljališta opet pretvoriti u Nerdvanu, u hram književnosti kako su je, uostalom, njezine utemeljiteljice i zamislile u ona davna vremena kad su na Martićevoj mirno pasla stada čupavih mamuta.  

Ostavimo je neka samo mašta i snatri, a nama je vratiti se nekoliko mjeseci unatrag i doznati što se događalo s Dunjom nakon što ju je strašna vjetrušina onako mučki ugrabila i odnijela nebu pod oblake.

DUNJA DRAGULJČE: ZMAJSKE KRONIKE

Zmaj od Bosne, mladi Filip Zmajlagić, letio je tog dana sve od Alipašinog polja do Velebita i već je počeo osjećati grčeve u krilima, pa šta veli – idem ja malo odmorit, neće Makarska pobjeć. Sjeo je na vrh Velebita, iz ruksaka izvadio sendviče s pikantnom salamom, krastavcima i majonezom, i dok je onako umoran i gladan objedovao, u misli mu se vratiše nemili prizori jutrošnje svađe sa starim.

Tek što je bunovan sjeo za kuhinjski stol, čekajući da majka ispeče palačinke, stari započe rigati vatru: "O, evo nam i studenta, uranio – zoru prevario. Pa znaš ti, bilmezu nijedan, da sam ja u tvojim godinama već diplomski pripremao? Po cijele dane radio i naveče učio, a pogledaj sebe. Za koji dan navršit ćeš 172, a ko zmajče se ponašaš. Kad si sinoć došao kući, reci majci, ajde."

"Pa ne mogu ja, stari… zasjeli malo, ne mogu ja usred svega pokupit se i otić ko zadnji šupak. Jebeš to…"

Stari Zmajlaga od živaca skine naočale: "Čuješ ti ovo, Zmajo, jesi ga ti možda naučila huliganskom rječniku?"

Majka Zmaja okrene palačinku, pa uzdahne: "Vala nisam, a i ti, brate, od jutra odmah ofanziva. Šta će, dečko, mora malo izać s društvom."

"Mora izać? Pa što ja ne izlazim, majke ti?"

"Pusti dijete nek se zabavi, neće valjda s nama sjedit u ova četiri zida. Sine, oš da ti majka stavi džema il ćeš sam?"

"Stavi ti, majko, al od borovnice, molim te."

"E, pa nema od borovnice, oš od jagoda?"

"Kako nema od borovnice?"

"Nema, lijepo, zaboravila kupit. Dobar ti je i ovaj od jagoda, šta ima veze…"

"Neka, onda ću bez ičega."

"Uzmi nutelu."

"Ma jok…"

U tom trenutku starom Zmajlagi udari krv u glavu: "Daj mi te palačinke ovamo, e tako, sad neš ništa, ja ću sve pojest…"

I stvarno pojede. Žena i sin u čudu su ga gledali.

"Zmajlaga, jesu tebi sve daske na broju, izgleda da nisu – pa kakvo je to ponašanje, molim te?"

"Moje ponašanje je odlično, a ponašanje tvog gospodina sina je čista nula. Jel htio upisat književnost? Je. Jesam riječ rekao? Nisam. Ti si rekla – nek studira dijete književnost kad voli to. Dobro, i što onda ne uči, kad je zadnji ispit dao? Nema više izlazaka, eto, ja kažem – nema i šlus! Dok je pod mojim krovom, poštivat će red – ako se gospodinu ne sviđa tako – široko mu polje!"

Mladi Zmajlagić skoči sa stolice: "E ako mi je široko polje – onda idem, ne moram ja ničiji teror podnosit!"

"Ondje su ti vrata."

Džaba je majka Zmaja vikala za njim: "Gdje ćeš, vrati se, nije otac tako mislio."

Natrpao je nekoliko najosnovnijih stvari u ruksak i odletio. I eto ga sad na vrh Velebita. Najradije bi se vratio, ali ne može. Bio bi to težak poraz – vratiti se istog dana. Naslonio se na jednu stijenu i pokušao čitati Everest, poeziju Drage Glamuzine, ali nije se mogao skoncentrirati. Misli su mu bježale kojekuda. Vjetar je puhao cijeli dan, mladi Filip Zmajlagić osjećao je kao da mu srce titra od te vjetrušine, ali nije to od vjetrušine. Došlo mu je da zaplače i sto posto bi i zaplakao, no baš u taj čas ugleda nekaj na modrom nebu.

Što li je to? Ovca? Satelit? Ili… ma čekaj malo, pa to je nekakvo djevojče s dredloksima. Mora nevoljnici pomoći, srdita vjetrušina svaki tren mogla bi je ispustiti iz svog zagrljaja i baciti na oštro stijenje velebitsko. Zmajlagić brzo uze Glamuzinine pjesme, strpa ih u ruksak, raširi krila i uzleti.

Pokojni djed Iljušin govorio mu je – ne petljaj se, Zmajlagiću, s ljudima. Iskoristit će te, prevarit, posudit će od tebe pare, pa ti neće vratit, unovačit će te u nekakvu svoju vojsku i poslati na ratište, ne petljaj se s ljudima. I možda je djed imao pravo, ali Zmajlagić je osjećajan zmaj i kad vidi da je netko u nevolji – pohrlit će bez razmišljanja u pomoć.

Osim toga, što bi mu to neuhranjeno djevojče moglo nažao učiniti!?

(nastavlja se)

***

F.B., 8. rujna 2017., Zagreb