Zakučaste misli dr. Draguljče

U Martićevoj 14d kao u košnici. Došli nam Baltičani. Potrudili smo se i specijalno za ovo izdanje Festivala, kojega po narodski zovemo još i Festival manjih riječi, izdali knjigu u tri toma: Estonija, Latvija i Litva. Nismo htjeli sva jaja stavljat u jednu košaru.

Dr. Draguljče svezala je maramu preko dredova i glanca eksponate u Muzeju nezavisne kulture. Po glavi joj se vrzmaju razne misli. Svaka misao debela je i dugačka, pa nigdje kraja razmišljanju. Kriv je izbor literature. Čita Knjigu sjećanja, a kod tog Nadasa rečenice se protežu i na po nekoliko stranica. Prije toga brstila je Zastave, a prije Zastava još i nekakav hispanoamerički roman. Teško je ovih dana zapodjenuti s njom i najbanalniji razgovor. Evo primjera:

Jučer, oko pola pet, Ana iz officea krenula udahnut malo svježeg metropolićanskog zraka, pa zove priju: "Dunja, dođi, idemo malo na klupice."

"Ermh…", Draguljče će, a oluja gusto isprepletenih misli uskovitla se u njezinoj glavi na najjače kao da ju je ova zvala u CERN loviti one Higgsove bizone.

Jednorečenični zakučasti tok misli dr. Draguljče:

Najlakše je sjest na klupice i tračati druge ukućane iza leđa i premda me takve aktivnosti privlače, u isto vrijeme svjesna sam kako tračanje spada u najniže oblike komunikacije, a opet, svi to rade, naročito književnici, Hemingway je zasigurno pričao iza leđa Milleru, Miller je tračao Hema, Estonci Latvijce, Latvijci Litvance, Litvanci Fince, Finci Mađare, Mađari Hrvate i Srbe, a Hrvati i Srbi Slovence i tako redom, očigledno je ovakvo ponašanje turbo rašireno, a kad smo već kod toga – Kamilo Emerički silno me živcira i da sam na mjestu njegova oca ne bih trpjela žutokljunčeve eskapade, nego – pljaaas, šamarčinu bi popio samo takvu, pa gdje ti je ponašanje, dragoviću, zar tako s ocem razgovarati, gdje ti je kultura, molit ću, ostala na klaviru dok si cijepao drva, i tko je tu koga rodio, ti mene ili ja tebe, pitanje je sad, prema nekim istraživanjima Shakespeare je bio žena, to jest, Shakespeare je bio Shakespeare, ali djela mu je poskrivećki pisala žena što je, kad malo bolje promisliš i logično, muškarac nikad ne bi mogao napisati sve te lijepe rečenice, naročito ne Shakespeare, ako su točni tračevi po kojima je samo jurio od krčme do krčme i šenlučio po cijele noći, a onda danju spavao i tako u krug, kad je stigao pisati, on je, ako su, ponavljam, točni tračevi koji kruže o njemu, baš tip za društvene mreže, tviteraš najobičniji, meni osobno Facebook je masu privlačniji, komotniji, ali došlo vrijeme pa je najednom superkul tviterašiti, meni, brate, nije, na Facebooku se osjećam komotno kao da sam u Slavoniji, postojbini kulena, čvaraka, konja vranih i svega ostalog, također nije lijepo što se na društvenim mrežama rugaju gospodinu Karamarku kao da se nikad nikome i nigdje nije dogodilo da ne zna nabrojati pet stvari, naročito pet stvari koje nisu baš jednostavne, ajde da su tri stvari, pa oke, neka se malo i narugaju, ali pet stvari, brale, ne znam, nije to baš lako, zablokiraš, evo kad bi sad netko pitao, ajde Dunja nabroji nam pet hrvatskih pisaca mlađe generacije, pitanje bih li se sjetila, aj baš da probam: znači mladi literarni lavovi, hm, Dejanović – on je predvodnik generacije u sjeni, onda mala Aščićka, ali za nju nisam ziher, je li objavila knjigu ili nije, pa dalje imamo, hmmm, eto, teško je kad te uhvate na prepad, nisam Tesla ili Euklid, ili Eminem, reperski književnik iz Detroita, štogod tko mislio, po meni, on je u rangu književnika, bacati onakve rime, brale, ajd još što ih napiše, ali kako ih upamti i nikad niš ne zaboravi na koncertima, rispekt, buraz, do jaja, šteta što se povukao u hladovinu, a u najboljim godinama, bitno da Metallica ne posustaje ili Stonesi stari po tisuću godina svaki, a još i puni ko brodovi, eto što ti je gramzivost i pohlepa, nadstojnik Luka, zvani Luće od milošte, smara nas već tjednima novim albumom Chemical Brothersa, gdje su tu tekstovi, nigdje, dva stiha i tindi-lidi-da, tako može svak, aha – sjetila sam se, Roman Simić, ali ne, on je pak u onoj drugoj generaciji, stasaloj osamdesetih, kažem ja lijepo – zablokiraš, znaš sve, ama ostane ti na vrh jezika i onda se poslije sjetiš, kad ti više ne treba…

"Idemo na klupice, može…", prene se Dunja, ali tamo više nije bilo nikoga.

Nikoga ispred i nikoga u kombinatu. Kad odoše svi i tko je pogasio svjetla? E, nećeš, Dunja, više čitat romane s neprilično kobasičastim rečenicama, nećeš i točka.

F.B., 23. listopada 2015., Zagreb

foto: Anthony Jauneaud