Uvod u problematiku romana

Kao što se Klepetan svakog proljeća vraća Malenoj, tako se i generacije Booksinih literarnih znanstvenika iznova vraćaju problematici romana. Što je to roman? Kako i pod kojim uvjetima nastaje? Je li ova popularna forma dobila ime po glavnom gradu Italije, po navijačkoj skupini nogometnog kluba AS Roma ili možda po nekom gospodinu Romanu? Ili su svi oni dobili ime po vrsti književnog djela tj. romanu? Tko sve danas piše romane i zašto radije ne bi pisali kratke priče?

Cijelo mnoštvo pitanja, a pravih je odgovora malo! Početkom 2015. Nadstojnik Lućano rasformirao je čuveni Booksin ekspertni tim (BETI) i hitno sazvao Vijeće knjiških eksperata koji su djelovali pod imenom TULJANI. Vodili smo ih kao vanjske suradnike i njihove usluge uredno plaćali prek ugovora. Tijekom zime i proljeća prošle godine Vijeće objavljuje niz kontroverznih radova pod zajedničkim naslovom – Ma budi pisac i ti koje smo promptno objavili na istom ovom mjestu (prvi dio, drugi dio, treći dio).

U navedenim radovima Vijeće se tek ovlaš bavi problematikom romana. Ovdje lijepo možemo vidjeti kako gospoda razlikuju tri najvažnije i najpopularnije vrste romana danas: KRIMINALISTIČKI ROMAN, LJUBAVNI ROMAN i ZOMBI APOKALIPSA ROMAN. Usput daju i naputke kako pristupiti pisanju istih ohrabrujući faktički svakog (polu)pismenog nevježu da se bez krzmanja uhvati u koštac s najzahtjevnijom književnom formom svih vremena.

Ana iz officea istog trena uputila je pritužnicu na adrese: Nadstojnika Lućana, samog Vijeća, Hrvatskog društva časnih romanopisaca, uredništva književnog časopisa Sunovrat jednoroga, te Ministarstva kulture. U pritužnici rad Vijeća ocjenjuje se skandaloznim, petparačkim pokušajem da se plemenitoj vještini pisanja strgne kruna nedodirljivosti.

Nadstojnik Lućano uviđa svoju pogrešku, ali je zbog stalnih političkih razmirica unutar kombinata ne želi javno priznati. Tek koncem siječnja o.g. rasformirao je Vijeće i odmah osnovao Vijeće Bistrih Vitezova, dodijelio im značajna sredstva i naložio neka se hitno bace na posao. Pošto nije precizirao što točno želi, članovi novoosnovanog Vijeća u početku se bave studijom zvanom Problematika soneta ili Do izvora tri katrena i dvije terce.

Nakon tri mjeseca Nadstojnik Lućano traži izvješće o prvih sto dana rada Vijeća Bistrih Vitezova. Iz priloženog izvješća jasno mu je da su ovi zabrazdili u nekaj posve nepopularno, te ih usmjerava k rasvjetljavanju problematike romana. Vitezovi traže dodatna sredstva, neograničen pristup Booksinoj centralnoj biblioteci i dva-tri živa romanopisca na kojima bi mogli provesti niz pokusa. Njihovim nerazumnim zahtjevima biva udovoljeno i naš najnoviji tim literarnih strokovnjaka tijekom travnja započinje s poslom. Ovdje ćemo sad podastrijeti neka njihova uvodna, još nedovoljno izbrušena, opažanja:

UVOD U PROBLEMATIKU ROMANA

Što je to roman? Kao i kod spravljanja bakalara na crveno – od sto ljudi dobit ćete sto različitih recepata. Po tome, roman bi mogao biti mnogo toga – faktički svakaj! Odlučili smo vratiti se duboko u prošlost. U 12. stoljeću, po Književnom leksikonu, romanom se naziva djelo pisano na pučkom jeziku – lingua romana. Dočim je učeni jezik – lingua latina.  

Znači li to da romanopiscem može postat svak? Ne želeći brzati sa zaključcima, odlučili smo provjeriti. Uhvatili su nam tri manje poznata hrvatska romanopisca, pa smo ih stavili svakog u svoju sobicu i prorešetali pitanjima. Samo jedan od ispitanika pohađao je radionicu kreativnog pisanja. Druga dvojica nisu. I ne samo da nisu, nego su tijekom ispitivanja o radionicama izgovorili neke vrlo ružne riječi koje ovdje ne kanimo ponavljati. Nadalje, utvrđeno je kako dolaze iz različitih društvenih stališa.

Ispitanik A odrastao je u siromašnoj ribarskoj obitelji. Najmlađi je od dvanaestoro djece, kržljave je građe i boležljiv, pa ne može i ne želi raditi fizičke poslove kao što je lov na srdele i slično. Šalju ga na školovanje u Zagreb gdje upisuje Pravni fakultet, ali jednog dana zabasao je u sumnjivu špelunku (nije Booksa) gdje skupljahu se mužikaši, literati, stripadžije, pripadnici raznih nevladinih udruga, izdavači i sličan svijet. Tu se odaje alkoholu, a ubrzo i pisanju.

Ispitanik B sin je jedinac poznate flautistice i filmskog producenta. Od druge godine života pohađa sate klavira, u sedmoj se okreće udaraljkama, a u adolescentskoj dobi naglo ostavlja sve priključivši se ekstremnom krilu jedne navijačke skupine. U prvom ozbiljnijem okršaju zadobije snažan udarac u glavu, gubi svijest i nakon što dođe sebi, nije više isti čovjek. U prvoj knjižari zadnju paru iz džepa daje na guščje pero, mastilo i bunt papira standardnog A4 formata.

Ispitanik C dolazi iz obitelji prosvjetnih radnika. U dječačkoj dobi ni po čemu se ne razlikuje od svojih vršnjaka: dane provodi igrajući lovice, hvatajući žabe i čineći razne druge uobičajene huncutarije. S navršenih petnaest počinje nositi crne rolke, odlazi na treninge umjetničkog klizanja snivajući da će jednog dana osvojiti olimpijsku medalju. Majka ga podržava, no otac nije sretan – odgovara ga od tog neobičnog sporta, a kad ne ide milom, ukida mu džeparac. Dječak se osvećuje na najgori mogući način – upisuje radionicu kreativnog pisanja! Gospodin otac, profesor književnosti, očajan je. Još i danas proklinje dan kad je ustao protiv slićuhanja.

Iz razgovora s trojicom romanopisaca čini nam se ovako: romandžija se ne rađa, romandžijom se postaje spletom okolnosti.

Detaljnim uvidom u njihova djela jasno je kao dan: roman je vrlo jednostavna i nezahtjevna književna forma. Ne moraš nikaj – a možeš svakaj! Ono što ih privlači romanu neograničen je prostor i činjenica da sve mogu nagurati tranu (šatrovači izraz za - unutra). Za daljnje analize potrebno je pribaviti nam dva-tri pjesnika i tucet kratkopričaša.

F.B., 29. travnja 2015., Zagreb