'Uliks' mora pasti!

Prije nego će se u zimu devedeset devete preseliti u legendu, Baron me pozvao na čaj s rumom i ovako mi rekao:

"Nemoj se zajebavat, moraš pročitati ta djela! Sramota je da već nisi. Danas-sutra, udarit će te kamion ili nešto, umrijet ćeš, a nisi pročitao ove supervažne knjige. Evo ti ovaj kvrgavi, neuništivi štap od orahovine ili bi od eukaliptusa, sam više ne znam, okači ga negdje na vidljivo mjesto i nek ti služi kao podsjetnik šta ti je činiti. Jel ti jasno?"

Štap okačih u prostorijama arhive, iznad svog radnog stola i eno ga još tamo. Prođe otad petnaest gladnih godina, a obećanje još ne ispunih.

Uliksa pročitaj Joyceovog, majkoviću, reče mi, onda Mjesečare od Brocha, pa Zastave, od Krleže ti je najvažnije da se suočiš sa Zastavama, za drugo ne beri brigu, Fuentesovu Terra Nostru obavezno, orilo-gorilo, bez Sto godina samoće još i nekako, ali bez Terra Nostre ne može nikako, Čarobnu goru moraš apsolvirat, ovamo gledaj kad ti govorim, gdje zvjeraš, znači ono što su Zastave kod Krleže – to ti je Čarobna gora kod Manna, U potrazi za izgubljenim vremenom i to sve lijepo po redu i s razumijevanjem, a ne da preskačeš, ako je Proust mogao ležat i pisat tolike godine, možeš, brate, i ti pročitat, od Tolstoja uzmi Anu Karenjinu, ovo drugo možeš, a i ne moraš, Sartre – Riječi, onda Gravity Rainbow od Pynchona, ako prevedu, ako ne prevedu, ispraksaj se u engleskom, pa čitaj u originalu, Flauberta spomenuh, nisam, onda piši Flaubert – Sentimentalni odgoj, dalje ti idu Orlovi rano lete od Ćopića, to jesi, onda dobro, Andrića isto jesi, šta još ostade, aha, Durellov Aleksandrijski kvartet, Kvintet nije pod mus i dakako, Millerovo Ružičasto raspeće, isto sve po redu – Sexus, Plexus, Nexus.

Dvije i desete, opet nekako u zimu, ukaza mi se Baron u snu.

Makovo zrno pročitaaaaj, huknu, od onog malog Ušumovića, pusti sad Hooooueelleeebecqaaa, tooo nijeee prioriteeeet u ovom trenutkuuu-huuu…

Ne sumnjajući u Baronov popis prionuo sam na posao. Odradih dosta toga, ali Joycea i Prousta nikako. U nekoliko navrata nasrnuh na te literarne gromade, ali dalje od početka ne dospjeh. Ne znam ni kako ću Durella i Pynchona, ali Uliks mi je ipak najstrašniji trn u literarnoj peti. Stvorim uvjete za čitanje, pa krenem polako, 16 minuta poslije dođem do kraja stranice i shvatim da cijelo vrijeme dok čitam – mislim o nečemu trećem. Ne znam zašto se to događa. Kao da se nešto u mom biću duboko protivi samoj ideji iščitavanja Irčeva kultnog djela. Dođavola, pa što bi to moglo biti?

Kad god netko u Booksi spomene Uliks, a faktički nema dana da se ne spomene među tim pravovjernim štreberima, nešto me štrecne, pa se potiho udaljim kao jazavac. Stoga sam već prvog dana 2015., pred samim sobom i Baronovim neuništivim štapom, čvrsto odlučio da ću ove godine iznova nasrnuti na tvrđavu zvanu Uliks. Ili pak da se okrenem Proustovom serijalu? U svakom slučaju jedno od ova dva supervažna djela mora pasti. Pa kakogod.

Druga novogodišnja odluka: izbaciti neke vrste povrća iz prehrane, cvjetaču u prvom redu!  

F.B., 9. siječnja 2015., Zagreb
foto: Alberto