Tim Žak

Običnim danima u prostorijama Književnog kombinata Booksa ljudi dolaze uživati uz neku od 26 vrsta kava, sokićima od bazge i toploj čokoladi, opustiti se od svakodnevnih briga, u miru proćakulati s prijateljima, napisati zadaću i slično. Naši gosti ne žele da ih se uznemirava, naročito ne napadnom glazbom.

Glazba je tu, kotrlja se u pozadini kao pitom brdsko-planinski potočić na kojemu se vjeverice, puhovi i druge životinje dođu napiti vode. Nije hitoidna ili preglasna, te kao takva ne odvlači pažnju krotka pučanstva. Najčešće su to nekakvi umilni, transcendentalni zvuci, plinki-plonki jazz, The National, Adriano Celentano ili kakav anemičan skandinavski blues skladan iz puke obijesti.

Ništa, dakle, zbog čega bi poželjeli zaplesati ili glasno zapjevati. Bilo je incidentnih situacija. Zbog puštanja napadne ili preglasne glazbe do danas je čak trideset i dvoje konobara zavrijedilo izvanredan otkaz (3 koma 2 godišnje). Kriomice bi od doma znali donositi Nick Cavea, Brunu Marsa, Gibbonija ili Def Leppard, pa to puštati u trenucima kad na vidiku ne bi bilo Mike, Vanje ili Ane.

No one bi se skoro uvijek pojavile ili bi netko od gostiju zatražio Knjigu žalbe i tamo ostavio prigovor, pa bi Mika, koja svako jutro prvo prelistava upravo tu hudu knjigu, sve doznala. Onda bi pozvala krivca, poslala ga Šeherzadi na blagajnu, isplatila kukavca i ekspresno mu uručila izvanredni otkaz.

Pa što onda slušaju djelatnici kombinata? – zapitat će se s pravom znatiželjna čeljad. Glazbeni ukus osjetljiva je stvar. Do dvadesete razmećemo se ljubavlju k ovoj ili onoj vrsti tamburanja, nosimo majice i bedževe s imenima bandova. Kasnije, kad čovjek odraste, takve gluposti više ne čini. Glazbeni ukus kombinatlija možda bi dovijeka ostao prekriven velom tajne da se prije 72 sata nije dogodilo ono što se dogodilo.

***

Tri dana ranije…

Ispred Lisinskog vladala je velika, zamalo pa neopisiva gužva. Mjesta za parkiranje ni za lijek da ti treba. Jedan taxi zaustavlja se ispred glavnog ulaza. Iz njega izlazi zrihtana, napirlitana Ana i njezin pratitelj Servantes, gospodin aristokratsko-bilderskog držanja.

"No, hajde, požuri! Kaj se vlečeš kak megla?", dobaci Ana zvjerajući naokolo.

"Idemo na koncert Žaka Houdeka, što je u tome loše, leptirice?"

"Ne bi htjela da me slučajno vidi neko iz kombinata."

"Ali zakaj, ribice? Ne razumijem."

"Eto, ne moraju svi znati da sam veliki fan Tima Žak i da svaku subotu gledam The Voice."

Svega 12 metara dalje, u holu, ispred štanda s majicama čekali su Vanja i Božo. Također u svečanoj obleki. Vanja je čak imala i snježnobijele damske rukavice, te minijaturnu čeče torbicu s prepoznatljivim logom Louisa Vuittona u koju je mogao stati tek omanji upaljač i možda još šest kuna.

"Isuse, eno Ane", promrsi Božo.

"Nemoj me j…t, gdje, gdje?", Vanja vidno pobijeli u licu poput vampira Lestata.

"Emh, evo je…", Božo naglo porumeni.

Ne gledajući na tu stranu, Ana je, sveudilj navlačeći Servantesa, udarila pravo na kolegicu i supruga joj.

"Heh, dobra veče, drugarice", Ana se prva snašla, "odakle vi u Lisinskom? Kaj nisi spominjala jučer da idete na grunt?"

"Oho-ho, Anči, da, ne… moš mislit budala, zabrijali da je večeras onaj The Rosenberg Trio. Još ja kažem: crni Božidare, pa jesi ti ziher?"

"Ne znam gdje mi je pamet bila? A odakle vas dvoje?", Božo će.

"Isti slučaj ko i kod vas, kae ovo, hebate miš, da nije neka epidemija, heh?"

"Ahaha-ahaha…", smijuljila se Vanja na silu, "baš, dobro kažeš, epidemija, nema kaj drugo bit, hihihi… ovaj, da, vidimo se onda."

"Da, da, svakako…"

Dok je trajao ovaj superneugodnjak, u zgradu Lisinskog upravo su ulazili Dunja Draguljče, Martina i Luka. Sve troje zbigecani do neprepoznatljivosti. Draguljče si je, specijalno za ovu prigodu, dala i kosu popeglati. Martina se šepirila u izazovnoj haljini Stelle McCartney, a Luka je nabacio Tom Ford odijelo s dodatkom leptir-mašne koju je svako malo nervozno potezao.

"Svetog mi tapira", Martina se ukopa na mjestu, "Eno Vanje, Bože, Ane i onog njenog!"

"Gdje, gdje?", u dvoglasu će Dunja i Luka, spremni šmugnuti u prvu mišju rupu.

Ali, avaj, prekasno. Već su ih vidjeli.

"Opala, eto i vas", rezignirano primijeti Vanja.

"Ma da, emh…", petljala je Martina, "radimo nekakvo sociološko istraživanje."

"Istina", cikne Dunja, "treba Luki za Zarez, pa došli."

"Tako je, za Zarez neš radimo, reportažica, a vi?"

***

Za to vrijeme u Martićevoj…

Mika je sama sjedila u Booksi prelistavajući Playboy. Ma gdje li su svi, do đavola, pitala se. No dobro, pomisli, kad već nema žive duše, idem si ja pustit nešto za svoju dušu. Izvadi iz ruksaka CD South of Heaven skupine Slayer, stavi ga u player i s uobičajenih 3 pojača na 6.

I jeziv zvuk propara zrak.

F.B., 17. travnja 2015., Zagreb

foto: Mikin omiljeni band - Slayer (Metal Chris)