The Godfather, part 2

Proljetni je dan u Districtu. Don Lućano stajao je kod prozora i odsutno gledao u Booksin vrt. Pčele su nestašno plesale nad procvalim maćuhicama, frezijama, šafranima i drugim cvijećem. Kao i uvijek, prizori poput ovoga razgalili su vlastodrščevo srce, ali to, dakako, nije smio otvoreno pokazati. Ljudi bi to odmah protumačili kao slabost, a takav si pak luksuz nije mogao dopustiti. Stoga ostade natmuren i s takvom maskom na licu vrati se za stol.

Pobočnik André otvori vrata i najavi: "Don Romano želi vas vidjeti."

Čelnik FEKP Shortsa pristupi, te se njih dvojica – kako je protokol i nalagao, izgrliše.

"Komodajte se, Don Romano, mogu li vas ponuditi smokvama iz Tunisa, možda konjak? André, što stojiš tu kao drvena Marija, natoči bićerin čovjeku. Onda, kojim dobrom, dragi kolega?"

"Nije dobro, Don Lućano", promrsi gost, "ptica žalosnica na grudi mi je sjela."

"Ma nemojte reć? Ptica žalosnica? Pa odakle to, bogamu, pričajte."

"Pupa Karlita i Vedrana dođoše mi jučer s lošim vijestima. Kažu – stigla depeša iz Bookse u kojoj lijepo piše: Don Lućano ne želi više medijski pokrivati Festival europske kratke priče. Ma hajte k jarcu, kažem ja njima, to ne može biti istina. Ne, ne, one će – istina je živa, Booksa uskraćuje ruku pomoćnicu i to faktički pet do podne! I evo me, ovdje, došao sam u miru i želim to čuti iz tvojih usta, Don Lućano. Zar sam te nečim uvrijedio, pa me ne želiš medijski pokrivati? Ta, Booksa i FEKP već godinama žive u miru…"

S rukama na leđima Don Lućano prošeta do prozora: "Istina je, Don Romano, Booksa je godinama nesebično pomagala Festival, ali to je, vidite, bilo nekad i ta suradnja odvijala se po ugovorima iz nekih davnih vremena. Ja, kao što vam je poznato, osobno nemam ništa s tim, ljudi s kojima ste potpisali suradnju odavno ne stoluju ovdje."

"Zar ćete prekršiti sporazum!?", Don Romano lupi šakom po stolu.

"Polako, Don Romano, čovjek ste nagle ćudi, ali nisam ni ja zumbul. Nekad je bio samo FEKP, a sad imamo i tisuću drugih Festivala. U Districtu ima mjesta za sve, ali samo po mojim pravilima… nadam se da se razumijemo."

"Što želite, karte na stol, molit ću!"

Don Lućano vrati se za stol, dotoči konjaka u čaše i zagleda se u sugovornika: "Nora Verde gostovat će prvo kod nas, ovdje – u Booksi, a tek poslije toga može čitati u Rijeci ili gdjegod već!"

"Ne mogu vam prepustiti Noru Verde, to je nemoguće, program je već zgotovljen, uzmite dvoje stranjskih pisaca ako želite…"

Čelnik Bookse namjesti tužnjikavu facu: "Oh, tako dakle, pa to me uistinu žalosti – ne želim stranjske autore, Booksa nije hostel. Gdje je Nora imala promociju knjige? Ovdje! Molim lijepo. Želimo Noru i basta!"

Don Romano bubnjao je prstima po stolu i grizao usne: "Ako vam prepustim Noru Verde – potpisat ćete ugovor o medijskom pokrivanju Festivala na tri godine?"

"Potpisat ćemo na godinu, to je najbolje što mogu…"

"Na dvije?", Don Romano ispruži ruku preko stola.

"Vrlo ste težak pregovarač, kolega, težak kao crna zemlja, jesu li vam to već rekli?"

"Tisuću puta, ali niste ni vi poletarac, hahahahaha…!"

"Istina živa, hahahahaha…!"

Dva Dona rukovanjem potvrdiše dogovor i André isprati čelnog čovjeka jednog od najstarijih književnih festivala u povijesti svemira.

***

Vrijeme predviđeno za sastanke s građanima odavno je već prošlo i Don Lućano osjećao je umor. Velikodušnost čovjeka iscrpljuje kao malo što drugo, no velikaš iz Martićeve 14D ima srce veće od Teksasa.

Pobočnik André uveo je posljednjeg građanina. Na svu sreću bio je to omiljeni pisac Don Lućana – mlada zvijezda Vergilije Cvrček kojemu je Don bio i vjenčani kum.

"Cvrček, sveca ti tvoga, pa gdje si ti, čovječe!? Brzo amo, ma vidi ga što je blijed, André – odmah naruči dvostruke ćevape!"

"Ne, ne bih, doista ne treba… nemam apetita, kume… šmrc…"

Don Lućano skoči, te opali dvije ćuške literatu: "Što tu šmrcaš kao osjetljiv predškolac, kaj ti je?"

"Kume, to je suludo, nema mi pomoći – nitko to ne može riješiti, pa čak ni vi. Moj roman, moj super novi roman Zdjela voća dospio je u finale nagrade Limenko, ali neću izvojevati pobjedu, nemam nikakve šanse. Predsjednik žirija, Hanibal Horvatek, ujedno i vlasnik izdavačke kuće Knjigovežnica Hanibal, mrzi me iz dna duše, zakleo se kako neću dobiti nagradu… šmrc… svojevremeno, preoteo sam mu jednu djevojku i sad mi se osvećuje, nemam hebene šanse, kume, zakleo se da bu me uništil… šmrc…"

Don Lućano koji je u međuvremenu sjeo, sad opet skoči i opali još tri šljage Cvrčeku, primi ga za revere i prodrmusa: "Opet ti šmrcaš, kaj ti je, jesi normalan? Ništa ne brini, zbroji se, pojedi ćevape, odmori živce – Hanibal će promijeniti mišljenje, dobit ćeš svog Limenka, idi sad k curama u office i pročitaj im koji pasus, no, hajde, iš-iš…"

***

Hanibal Horvatek živi u jednom gradu na moru. Imućan je čovjek, ničega mu ne nedostaje u životu. Te nedjelje u posjet mu je došao André. Hanibal ga ugosti.

"Čuo sam o tebi, šalje te Don Lućano, kako mogu pomoći velikodostojniku Bookse?"

André otpije gutljaj domaćeg vina: "Emh, prvo, želim reći sljedeće – Don Lućano čuje kako vam distributeri duguju pozamašnu svotu, knjige su prodali, a zelenjavu vam nisu doznačili. Don Lućano će osigurati isplatu – bit ćete namireni do posljednjeg filira, shvatite to kao prijateljsku gestu."

"A tak ti veliš, lijepo, dođi, dok čekamo večeru pokazat ću ti neke stvari", Hanibal povede gosta u veliku biblioteku.

Na jednom mjestu u zidu bijaše trezor i bogati izdavač ga otključa, te izvadi knjigu u zaštitnom omotu: "Pogledajte samo, šesti, nikad pronađeni dio Zastava s Krležinim potpisom – vrijedi barem milijun eura. Ali pustimo sad to, onda, kaj traži tvoj šef zauzvrat?"

"Don Lućano traži malu uslugu, Vergilije Cvrček mora dobiti nagradu Limenko ove godine…"

Hanibal se ražesti: "Kako molim!? Nikad, razumijete – ni-kad! Taj jazavac Cvrček natipkao je sjajan roman, ali nagradu ne bu dobil, čujete li me, nikad! Djevojka koju voljeh cijelim srcem svim, zaljubila se u njega i ostavila me na cjedilu. Učinio bih sjajnu spisateljicu od nje, a taj štakor upropastio je moju vilu, poslije njega nikad se više nije latila pera. Eno je u Dublinu, konobari. Ne, ne i ne, recite Don Lućanu – može tražiti štogod drugo, ali ovo ne bu išlo! Probajte dagnje, izvrsne su."

André ubrusom obriše usta i odgurne tanjur: "Žalim, ali ne mogu ostati na večeri, iako – dagnje su fakat super, kad ga jednom odbiju Don Lućano ne želi tražiti druge usluge, a uz to – loše vijesti želi čuti čim prije, pa stoga hitam. Laku noć, gospodine Horvatek!"

"Heh, pa laku noć, jebote, i reci svom Donu da se ovdje ne bojimo grubijana iz Bookse!"

***

Blag dalmatinski vjetrić poigravao se morskim valovima. Bijaše pol šest ujutro. Hanibal Horvat naglo se probudi, uspravio se u svom supervelikom krevetu i osjetio nekaj pod nogama. Polako otkrije pokrivač – posvuda po plahti ležalo je na tisuću papirića. Bio je to šesti, nikad objavljeni dio Zastava!

"Neeeeeeeeeee!!! Ajmeeeeee-meni-arghhhh!"

Strašni krici odjekivali su iznad usnulog primorskog gradića i jato galebova u strahu poletje uvis.

Kako je i rečeno na samom početku - stvari se ne događaju same od sebe, ponekad ih treba malo pogurati, zar ne? Pa evo, recite sami.

***

F.B., 26. svibnja 2017., Zagreb