The Godfather

Većina ljudi misli – eh, stvari će se urediti same od sebe, po sili nedokučivih svemirskih zakona. No hoće li tomu biti baš tako?

Pođimo u šetnju Districtom i provirimo što se događa iza staklenih zidina ljupke literarne ubožnice sa sjedištem u Martićevoj 14d! Uz milozvučnu glazbu Nina Rote građanke i građani srču kavice raspravljajući o književnosti, filozofiji i grnčarstvu, književni kritičar Ivan T. drijema kod aparata za kavu, Mateja lakira nokte i atmosfera se, barem na prvi pogled, doima posve uobičajenom. Ovako je zasigurno i u svim knjiškim klubovima diljem svijeta, ali čekajte malo! Oboružani moćima sveznajućeg pripovjedača, otvorimo ona crvena vrata, prođimo neopazice kroz office i zavirimo u Nadstojnikov ured.

Za masivnim stolom od žeženog mahagonija, u stolici visokog naslona na čijem vrhu je izrezbareno glomazno slovo L, sjedi Don Lućano, pijucka 25 godina star francuski konjak i namrštena čela proučava raspored Ljetne bejzbolsko-literarne lige (LBLL). Vođeni krilaticom 'tjelovježbom protiv mlitavosti' Ligu su prije tri godine utemeljili čelnici pet zagrebačkih klubova: Don Lućano (Booksa Metabarons), Don Drago G. (VBZ Giants), Don Seid S. (Fraktura Chevaliers), Don Konoplijanka (Dubrava Athletics) i Don Kruno L. (Agram Editors).

Sezonu kasnije priključili su se još i: Sandorf Bad Boys, FEKP Shorts, Oceanmore Knausgards, Fibra Comics, Kuzma Translators, te po jedan klub iz Splita i Rijeke – Bookvica Seagulls i RiLit Reds.

Metabaruni nisu dobro stajali na tablici, a za dva dana u goste im dolaze iznenađujuće snažni Translatorsi i još k tomu – u prve dvije utakmice kao startni pitcheri nastupaju Damjan i Mateja, a to su sve samo ne dobre vijesti. Šlag na tortu skori je početak sudskog procesa – menadžer Comicsa, Don Marko Š., tužio je Don Lućana za krađu imena. Naime, čelni čovjek Comicsa drži kako samo Fibra polaže pravo na časno ime – Metabarons. No tko mu je kriv, Don Lućano je, kao jedan od čelnika Velike Petorke, imao prednost pri registraciji. Kao dodatni bonus u vreći punoj briga bilo je i loše stanje stadiona Parkić Plaza koji nije mogao primiti više od 12 gledatelja. Samo usporedbe radi, spomenimo kako Chevaliersi svoje domaće utakmice igraju na stadionu NK Intera, a stari lisac Don Konoplijanka izboksao si je privilegij igranja na stadionu Dinama u Maksimiru gdje ima prosjek od 16.000 fanatičnih navijača po utakmici! Seagullse Doña Lukrecije V. čak i na treninzima prati po 20.000 duša! Kako je pak ona uvjerila Hajduk da joj ustupi termine na svetoj travi Poljuda – bolje je i ne pitati.

"Don Lućano", začu se glas pobočnika Andréa, "oprostite što vas ometam, ali danas je petak."

"Pa što s tim?", obrecnuo se Nadstojnik.

"Petkom primate zamolbe sugrađana, već čekaju, molit ću."

"Shit! No dobro, odradimo to, što čekaš? Licitarsko srčeko s ogledalcem!? Ta uvedi nekoga!"

***

Svakog petka, između 3 i 5 popodne, dobrostivi Don Lućano prima zamolbe sugrađana. Dakako, ne sve sugrađane, jer i njegova nadaleko poznata širokogrudnost ima granice – u obzir dolaze samo žitelji Districta. I zamolbe mogu biti samo u vezi književnosti, drugo ništa. Don Lućano imao je silnog utjecaja na tom području i svoje usluge nije naplaćivao. Pomagao je ljudima tek tako – po dobroj volji i iz uvjerenja kako susjedima treba pomoći u nevolji, ali ako mu već želite donijeti nekaj: kokoš, kolut sira, bocu pjenušca ili sto eura – ne bu vas uvrijedil odbijanjem.

U pratnji pobočnika Andréa u ured nahrupi vremešna gospođa Fanucci.

"Susedica Fanucci, samo sjedite, molim, ma pustite to – ne morate mi ljubiti ruku, ta nisam ja biskup, heh, jeste li za kapljicu?"

"Ne bih smjela… no pak dajte, kaj sad – čašicu, dvije čovjek si može priuštiti…"

"Nego kaj, pa od deci konjaka niš vam ne bu, to vas sam zjača na ovoj zimici, živjeli."

Gospođa Fanucci otpije zlaćanu tekućinu, pa uzdahne. Domalo i zaplače.

"Što to… pa vi plačete!? Kakva je nevolja?", Don Lućano uze mačka Vjenceslava, odloži ga na stol, pa pruži rupčić ucviljenoj starici.

"E, dobri moj Don Lućano, što ću vam reći – srce mi krvari…"

"Pa kakva je nevolja, pričajte", osokoli je dobrostivi moćnik.

"Eto, vi sjedite ovdje i zasigurno imate toliko toga na brizi, a ja vam dosađujem. No što ću, komu nek se obratim, znate i sami kakvi su ljudi u današnje vrijeme?"

"Ma đubrad, onda…?"

"Imam jednu unučicu, Don Lućano, Andrea se zove, super je dijete, završila je komparativnu i onda je vrag odnese u književno stvaralaštvo, zamislite…"

"Uf, grdo, pa kud baš tamo, ali nastavite…"

"Pa točno tako sam joj i ja rekla – pa gdje ćeš tamo, uzmi boje, pa slikaj ili skladaj glazbu, eno, što nedostaje maloj Renarici ili Remi, ali ne – književnost i bog-otac. Tvrdoglavo mladenačko srce i nema tu pomoći. I tako, naštrika ona te priče, nađemo joj izdavača i objavi se to, lijepa promocija bila i onda… i onda, moj Don Lućano, izađe kritika. Napisa ju onaj Fabrizio Dirlija, ruka mu se osušila – kad moram ovako kleti, uništil ju je. Od kad je to pročitala, niti kaj jede, niti priča, ništa – zatvorila se u sobu i plače. Bojim se, napravit će si nekaj… i što ću kukavna – idem, rekoh, idem tražiti pravdu kod Don Lućana, druge mi nema i evo me, recite sami…"

Don Lućano dotoči još konjaka u čaše: "Gospođo Fanucci, ja vas razumijem, čovjek nekaj napiše i onda to netko ide kritizirati – pa to je drskost, ništa drugo, ali što ćemo – kritika je, na žalost, napisana i ne vidim što tu još možemo. Jedino kad bih mogao vrijeme vratiti unatrag, a to ne ide. Ne znam kako bih vam pomogao…"

"Don Lućano – možete učiniti, neka pati kako i ona pati, bacite ga s mosta u Savu ili nekaj, platit ću koliko kažete…"

"Stanite, polako, pa što vi mislite – nismo divljaci. Vašu unučicu nitko nije gonil u književne vode i sad su joj povrijeđeni osjećaji, je li tako? E, pa, molim – a vi bi da hitim čovjeka u Savu? To nije isto. Gledajte, smirite se, pravda će biti zadovoljena: poslat ću ljude kod tog Dirlije i oni će ga izvrijeđati na pasja kola, a vi donesite knjižuljak vaše unučice i netko od mojih kritičara napisat će pozitivnu kritiku. Eto, pođite u miru, ma ne dolazi u obzir, pospremite tu lisnicu… opet vi meni ljubite ruke, ta nemojte, oke, idite sad i ne brinite, stvar je riješena."

"Hvala vam, dobrostivi čovječe, znala sam ja – Don Lućano će donijeti pravdu, živjeli tisuću godina – bok!"

Don Lućano promisli nekoliko trenutuka, pa reče Andréu: "Pošalji nekoga kod tog zrikavca, neka ga dobro zaplaše i drugo nikaj. I nemoj petljati naše ljude, neka to odradi netko izvana, nazovi Don Šimuna u Omiš, a što se tiče kritike – može Ivan napisati, uredi to s Ivanom, da. Dobro, tko je sad na redu?"

(nastavlja se)

***

F.B., 12. svibnja 2017., Zagreb