Tanja de Medeiros

Pod utjecajem klimatskih promjena Zagreb i šire područje grada, Zagrebovština, napokon su se mogli pohvaliti blagim mediteranskim vremenom. Listopad više nije listopad, a još manje će studeni biti studeni i gradski oci morat će smisliti nova, prikladnija imena. Nadstojnik Luciano stajao je kraj prozora i zamišljeno promatrao Booksin vrt za meditacije. Šrilankanski smrdljivi martini guštali su na suncu, u malom jezercu, na lopočima potiho kreketahu žabe, a krošnje stabala bijahu okićene slasnim plodovima kao što su hruškice, jabuke i razno drugo voće.

Teške i tmaste misli kovitlahu se u Nadstojnikovoj glavi i da ih barem na tren odagna, plemenitaš si dotoči još dva prsta francuskog konjaka, pa junački otpi. Na prvom sastanku uoči nove klupske sezone, Anči mu je postavila zamku, a on, na krilima oholosti, pade u nju kao naivan srndać. Ishitreno obeća kako će u Booksu dovesti Elenu Ferrante, a poslije, kada iz Booksine đenoveške podružnice pristigoše vijesti kako je takvo što upravo nemoguće, Nadstojnik se rasrdio, smijenio tamošnjeg Podnadstojnika i poslao svoje ljude na teren – u Napulj. Naložio im je neka se, ako bude potrebno, povežu i sa samim đavolom, ne bi li ušli u trag gospođi autorici Genijalne prijateljice.

Osobno je još nazvao neke vrlo utjecajne ljude na Siciliji i ovi mu rekoše da, barem koliko oni znaju, gospođa Ferrante uopće ne postoji.

"Pa tko je onda, k jarcu, napisao sve te uspješnice!? Same se nisu mogle napisati – ili što!?"

"A slušajte, Don Luciano, po najfriškijim govorkanjima ispada kako to uopće nije žena, već glavom i bradom Gianluca Pagliuca, eto."

"Pagliuca? Nekadašnji golman Sampdorije, Intera i samih Azzura!?"

"Tako se priča – poslije golmanske karijere navodno je upisao tečaj kreativnog pisanja i nogoloptanjem prigušen pripovjedački talent oslobodio se u svoj svojoj raskoši. Znate, golmani su vrlo komplicirana čeljad. Stojiš na golu godinama i svašta ti prolazi kroz glavu dok oni tamo trče za mješinom."

Obeshrabren, Nadstojnik je čekao vijesti iz Napulja i domalo emisari stigoše. André i njegovi ljudi klamzali su ulicama opasnog grada i čuli kojekakve pričice. Najozbiljniji trač koji su pronašli u svojoj doušničkoj mreži glasio je: Elena Ferrante je zapravo hrvatska spisateljica Tanja Mravak!

"Mravekica iz Sinja!? Ta ona piše kratke priče, a za romane, sama je to više puta izjavila – nema vremena, jer da su romani za 'linčine i dišperadune'!"

"Heh, tako se, Svjetlosti, priča po napuljskim konobama. Sve je to taktika, kratke priče su ono što vidimo – najobičnija obmana, a poskrivećki – ta očigledno prefrigana žena, daleko od očiju javnosti natipkava hitove. Malo smo istraživali i pazite, Tanja Mravak je uvijek nasmijana i dobre volje!"

"Pa?"

"Razmislite malo, Svjetlosti, zašto bi netko tko piše bio dobre volje, osim ako nije Elena Ferrante. Milijunski tiraži – to je razlog njezinom vazda dobrom raspoloženju! I druga stvar – kako objasniti njezinu upravo zapanjujuću sličnost s portugalskom glumicom Marijom de Medeiros?"

"Ta kakve to veze ima s bilo čim!?" bjesnio je prvi čovjek Bookse.

"Nismo još uvijek povezali sve konce, ama čudno je – nešto tu ne štima. Eto, bili neki naši ljudi u Portugalu i vide ispred jedne pizzerije Tanju Mravak. Kao veliki štovatelji rečene skribentice, priđu njezinu stolu ne bi li se domogli autograma i ova im otpovrne – shvaćam, ali ja sam Maria de Medeiros, ne mogu vam pomoći. E sad, je li bila Marija ili Tanja koja ne želi davati autograme, pa se predstavlja kao Marija – nije moguće znati. Svakako je sve skupa vrlo sumnjivo i, ako dopuštate, neobično…"

Ne želeći dalje slušati gluparije, Nadstojnik je ljutito otpravio nesposobnog špijuna Andréa i od tog trenutka počeo je shvaćati u kakvoj se grandioznoj gabuli našao. Već je danima u svom uredu, stoji kraj prozora, krijepi se konjakom i promatra zbivanja u Booksinu vrtu za meditacije, baš kao da bi mu žabe ili smrdljivi martini mogli pomoći.

Na koncu, već prilično očajan, odluči nazvati Tanju Mravak. Zvao je, ostavljao poruke, ali od Mravekice ni glasa. Sumnjivo! Ako si Tanja prava, javit ćeš se, ali ako si Elena Ferrante ili Maria de Medeiros… onda možda i nećeš. U šest popodne pokušao je još jednom i ovaj put, gle čuda, Tanja-Maria-Elena se javi: "Da?"

Nadstojnik se predstavio i odmah prešao na stvar: "No dobro, igra je završena, priznaj da si autorica tetralogije Genijalna prijateljica, po napuljskim krčmama kažu – to je Tanja Mravak, onda? Izjasni se, molit ću!"

"A bome nisam, ali čula sam i ja te tračeve."

"A-ha! Točno tako bi rekla i Ferrantica!"

"E, i baš bi u Splitu sad bila."

"Nego gdje?"

"Pa pođi od sebe, Sejšeli, Barbados, Trinidad i Tobago…"

"Istina, dobro, oprosti na uznemiravanju."

"Ma nemaš frke."

"Ali ako ipak slučajno jesi – službeno te pozivam na gostovanje u Booksu."

"Može, dogovoreno, ako jesam ili budem, eto me."

Osjećajući zebnju oko srca Nadstojnik Luciano sjeo je za svoj veliki stol od žeženog mahagonija. Ne dogodi li se kakvo prvorazredno čudo – njegovu nadstojnikovanju bliži se neumitan kraj. Ta nije život televizijska serija, bogati, život je nešto posve drugo. Netko se spustio u vrt za meditacije, aha, pa to je njegova dželatica Anči.

Eno, prostrla je svoj šareni hipi tepihić i krenula s meditacijom zauzimajući položaj Bezosjećajna Lotosa.