Što ako uskrsnemo kao likovi u nečijoj knjizi!?

Poslije višemjesečnog iscrpljujućeg istraživanja Booksin tim literarnih stručnjaka, s dr. Slonekom na čelu, došao je do zaključka da je jedno od najvažnijih pitanja u književnosti:

Pišu li, zapravo, književnici cijelo vrijeme o sebi i svojim iskustvima?

Iz tog pitanja ubrzo su se izlegla i druga važna i zapanjujuća pitanja pa evo samo neka od njih:

Ako cijelo vrijeme u romanima i pričama pišu o sebi – jesu li i koliko svjesni da to čine?

U slučaju da pišu o sebi i svojim iskustvima, a lako bi tomu moglo biti tako, znači li to da onda pišu i o nama, tj. o svojim prijateljima, djevojkama i dečkima, roditeljima, bakama i djedovima, sestrama i braći i drugoj rodbini, znancima i svima ostalima koji su prošli i još uvijek prolaze kroz njihov spisateljski život?

A ako stvarno pišu i o nama, možemo li, ako nalazimo za shodno, tj. ako smo nezadovoljni kako su pisali o nama, možemo li ih, dođavola, pronaći negdje i priupitati: "Hej, bogati, pa zašto me onako ocrni, nikogoviću?" Ili ih čak sudski goniti i tražiti milijunske iznose na račun duševnih boljetica!?

Iscrpni odgovori na ova prevažna pitanja, uvjerava nas dr. Slonek, ne bi stali ni u tri knjige pa ćemo pokušati skratiti koliko se može.

***

Pitanje prvo: Pišu li, zapravo, književnici cijelo vrijeme o sebi i svojim iskustvima?

Ukratko – da. Naši stručnjaci uz pomoć najmodernije tehnologije (pače, nanotehnologije) došli su do zaključka da pisci uglavnom pišu o sebi i svojim iskustvima. E, ali veliki problem je u takozvanom postupku kićenja kojemu svaki prosječno vješt skribent lukavo pribjegava. Znači, sukus ili srčika skribentova romana (ili priče) gotovo uvijek je nešto što je on proživio ili iz neposredne blizine promatrao kako netko drugi proživljava. Postupkom zloglasnog kićenja, pisac, kako sama riječ i kaže, nakiti stvarnu priču izmišljenim detaljima trudeći se da to izmišljeno ili izmaštano bude u skladu s onim stvarnim.

Osim što se koristi kićenjem, pisac je biće koje vrlo umješno barata i takozvanim frankenštajnstvom! A što je sad pa to? Frankenštajnstvo je složen literarni postupak pomoću kojega skribent od dvije, tri, pa i više stvarnih osoba, načini jednu potpuno novu osobu koja, gle lukavštine i prefriganosti, više nije stvarna – nego tako zmiksana i skrpana od karakternih osobina boktepitaj koliko nas (tj. vas), hoćeš-nećeš spada u svijet fikcije.

***

Pitanje drugo: Ako cijelo vrijeme u romanima i pričama pišu o sebi – jesu li i koliko svjesni da to čine?

Poslije toliko godina proučavanja života i navika brojnih pisaca, dr. Slonek tvrdi kako oni, tj. skribenti pate od poremećaja popularno znanog i zvanog i kao – pejzaži u magli. Drugim riječima, pisac percipira stvarnost, ali ne kao mi drugi, obični ljudi, već više onako kao kroz maglu. Osim toga, oni vide i ono čega nema i sve im se to izmiješa pa većinu vremena svijet oko sebe vide nejasno ili iskrivljeno. Upravo zbog toga, tvrdi dr. Slonek, većina njih – pisaca – žmirkaju ili škilje poput Jamesa Franca. Dakle, ne škilje oni da bi ispali supercool, nego pokušavaju izoštriti rezoluciju. Kad uzmemo sve ovo u obzir – ne možemo sa sigurnošću reći jesu li pisci svjesni da zapravo pišu o sebi.

Prije bi bilo da nisu, nego da jesu, a najprije bi bilo da ih nije previše ni briga.

***

Pitanje treće: U slučaju da pišu o sebi i svojim iskustvima, a lako bi tomu moglo biti tako, znači li to da onda pišu i o nama, tj. o svojim prijateljima, djevojkama i dečkima, roditeljima, bakama i djedovima, sestrama i braći i drugoj rodbini, znancima i svima ostalima koji su prošli i još uvijek prolaze kroz njihov spisateljski život?

Da. Pišu o nama. Moramo se s tim pomiriti, svi mi potencijalna smo građa za svakog pisca. I ono kad vam kažu – morate dobro paziti što pričate pred tom bratijom – nije istina. Slobodno blebećite, jer i ako cijelo vrijeme čkomite – svejedno vas mogu iskoristiti kao građu. Najbolje bi bilo ne družiti se s njima, ali kako ih zaobići, k jarcu! Ima ih posvuda!

***

Pitanje četvrto: Ako stvarno pišu i o nama, možemo li, ako nalazimo za shodno, tj. ako smo nezadovoljni kako su pisali o nama, možemo li ih, dođavola, pronaći negdje i priupitati: '"Hej, bogati, pa zašto me onako ocrni, nikogoviću?" Ili ih čak sudski goniti i tražiti milijunske iznose na račun duševnih boljetica!?

Ovo je vrlo sklizak teren. Možemo mi što hoćemo, optužiti ih da su vampiri koji isisavaju naše živote, da su ovakvi, onakvi, ali nema koristi. Na svaki napad odgovorit će: "Pa što ti je, ovo je fikcija, svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama posve je slučajna."

Nema tu pomoći, ali ako ste se negdje prepoznali kao lik i to vam se nije svidjelo, ne skrećite pozornost na to. Na koncu konca – pa neće tu knjigu ni pročitati bogzna koliko ljudi. Ali ako idete okolo i žalite se kako vas je taj i taj ocrnio u knjizi, zapravo samo radite besplatnu reklamu autoru i nepotrebno širite krug čitatelja.

***

Dodatno peto pitanje: Da, dobro, ali ako unatoč svemu ipak želimo zadovoljštinu – što nam je činiti?

Kako naš pametni narod kaže: klin se klinom izbija! Napišite protuknjigu u kojoj će sve biti onako kako vama paše. Plus u svojoj protuknjizi možete ocrniti pisca koji je vas ocrnio. Iskreno, kad bolje promislimo, ovaj plan ima dvije mane.

Prvo, taj pisac najvjerojatnije nikada neće pročitati vašu knjigu i drugo – okorjelu piscu sve laska.

***

foto: Marc Moss

F.B., 26. travnja 2019., Zagreb