Splitski akvarel

U Splitu, na 23. izvještajnom arhivarskom kongresu, prošlo je sve prema očekivanjima. Smjestiše me u apartman na obroncima nevelikog brda zvanog Marjan. To je kao kod nas Sljeme, samo što je manje. Svejedno, i s te pozicije vidi se cijeli grad. Spuštajući se niz to brdašce na zidovima vidjeh grafite koji su upućivali na činjenicu da ovdje živi nogoloptački klub Hajduk i drevna navijačka skupina Torcida poznata po zvonkom bodrenju. Bijaše i nenogometnih natpisa. Na jednom zidu pisalo je Živija Isus!, na drugom opet Da je Isus iz Splita bija, ko bi ga razapet smija!?, na trećem – Ne može se učit i studirat u isto vrime.

Naletjeh na omanju knjižaru koja me podsjeti na Booksu, pa mi se ote sjetan uzdah. Među knjigama na pedesetpostotnom sniženju pronađoh dvotomno izdanje Čarobne gore s pogovorom prof. Žmegača. U mojoj mršavoj lisnici siktala je zmija zvečarka, ali svejedno nekako ugrabih potrebnu svotu. Eto mi krasna suvenira!  

Kasnije popodne nađoh se s rođakom Aljošom, pa smo išli u Fife na bakalar. Moram reći koju o žiteljima Dioklecijanova grada. Na plus 15 oni hodaju u dvostrukim ili čak trostrukim dugim rukavima. Mi s kontinenta bili smo kao baje u majicama kratkih rukava.

Sjedimo mi tako u Fife na terasi, Aljoša zabundan u nekoliko slojeva odjeće, a ja tek u majici s logom kongresa, i dok čekamo bakalar koji će nam za tili čas poslužiti u dvouhoj teći s dva pjata, gledam naokolo. Posvuda mlađarija iz Koreje. Južne. Što li rade ti dobrohotni Azijati u gradu podno Marjana? Snimao se tu nekakav njihov reality, pa zato dolaze. Od tad se broj korejskih furešta u Splitu povećao za 500%.

Žalac tipične sjevernjačke ljubomore probode mi srce. Pa ti Dalmoši zarađuju i u mjesecu studenom! Imaju more, ne možeš to pobijedit. Rivu. Palme. Plus kuće od kamena. Kod nas u Zagrebu isto dođu stranci, ali odu za dan-dva. Najvjerojatnije baš kod njih.

Ubrzo nam se pridružila kolegica Tatjana iz Sinja. Dogovorili smo detalje oko zajedničkog izlaganja, pa me uskim uličicama zvanim kalete, odvedoše u Tri volta. To je, pojasniše mi, mjesto gdje se Splićani sklanjaju od pustih stranaca. Furešti teško pronalaze ovu konobu u što se i sam uvjerih. Nemoguće je bez dobra vodiča probiti se kroz taj labirint. U Tri volta već nas je čekala Maša, domaćica kongresa. Ispismo po dvije-tri rakijice od oraha. Njih troje domaćih drhturili su od zime, pa im je rakija poslužila da se zagriju.

Mic po mic i dođe vrijeme da krenemo put Quasimoda ili kako to domaći vele – u Kvazija, gdje sam s arhivarkom Tatjanom pročitao izlaganje Arhivari 21. stoljeća: Hoće li nas uskoro zamijeniti roboti ili kaj?

Poslije smo imali zabavu uz čaj i kekse. Ne znam kaj u Splitu stavljaju u čaj, ali dobar dio noći gubi mi se u nekakvoj sumaglici. Znam da sam oko tri ujutro negdje kupio dva bureka i krenuo put Marjana. Gdje li je moja privremena kuća, gdje si apartmanu moj? Već su prvi galebovi počeli kliktati obrušavajući se na jata sitnih riba kad napokon pronađoh pravu adresu. Iscrpljen djelovanjem tajanstvenog čaja sruših se na krevet i usnuh.

Senjal sam meglu i vu toj megli Zagreb koji je senjal da ima more. A nema. Bijaše to samo jezero zvano Jarun. A kaj buš…

F.B., 28. studenog, Split
foto: Claudio Riccio