Dunja je sjedila na klupici i obasjana varljivim prosinačkim suncem potiho cendrala. Poneka suza skliznula bi u šalicu indijskog čaja. Crni Nissan Quashqai, jedno od službenih vozila Kombinata, gotovo se nečujno zaustavi na nogostupu.
U žutom kaputu supermodernog kroja Mika spretno poput lasice izmigolji na pločnik i napravi rolajz.
"Šta je sad, majke ti, jel' umro neko?"
"Nije…", uzvrati Dunja potiho.
"Pa štas onda uplakana ko Stojanka majka Knež'poljka?"
"Niš me ne pitaj…", šmrcnu djevojče.
"Dobro, al nemoj dugo sjed't na toj klup'ci, prehlad't ćeš jajnike, pa štaš onda."
U officeu je vladao muk. Vanja je odsutno gledala kroz prozor. Ana također. Ispred njih, na stolu od orahovine, stajale su šalice čaja iz kojih se još pušilo.
"Možel mi neko reć šta se događa u ovoj kući?"
Zombijevski usporeno Ana se okrenu: "Imaš novi kaput, Dior?"
"Ma jok, Saint Laurent, šta buljite kroz prozor ko na tihoj misi?"
"No, pa ti dakle ne znaš? Mateja nam odlazi, to je na stvari, eto…", uzdahnu Vanja.
"A jebote, prvi glas, pa znal' se đe će?", Mika izvuče jedan Gauloises, te ga uglavi u muštiklu sa srebrnim prstenom.
"Zna se, no što nam to vrijedi, odlazi u Prag, udaje se za nekog baletana kojeg je ljetos upoznala u Goi", Ana će.
"Čuj to, za baletana?"
"A eto", Vanja srknu iz svoje šalice, "ljubav ju otrgnu od nas, Ana, molim te okači na sajt da tražimo konobaricu."
"Okačit ću, ne brini, ali znajte, nikad više nećemo naći djevojku ni sličnu Mateji."
"Za baletana… pa od čeg' će živ't?"
"On je član Češkog nacionalnog baleta, a ona će predavat češki u jednoj američkoj školi.
"Prrrrati me pe-šes drrrrotova…", javi se papagalo Tibor koji je sve do tad drijemao na polici s talijanskim klasicima.
Oblak tuge nadvio se nad sve nas i poput zarazne bolesti prešao i na naše goste. Svima nam je Matejin iznenadni odlazak teško pao na srca. Praznina nastala odlaskom dr. Ostojića u London tek što je zacijelila, a eto nam novog teškog udarca. Kad bi Mateja radila kao da je nasmiješeno sunašce stajalo tamo iza šanka. Nikad je niste mogli vidjeli hude volje. Svi mi ponekad imamo loše dane, ali ne i naša Mateja.
U pravu je Ana – takvu hipi smjehuljicu nikad više nećemo naći. Često nam je znala donijeti ukusne češke specijalitete. Pirjanog kunića nećemo tako lako zaboraviti, a tek Matejini livancy ili svinjetina s knedlama i kupusom… bolje ne nabrajati dalje.
Također, znala nam je iz čista mira recitirati stihove čeških pjesnika. Nismo nikad kužili o čemu su te pjesme, ali sigurno je bilo nešto superkul. Stoga te, Mateja, pozdravljamo stihovima Jana Hanča:
Ztroskotávám
F.B., 19. prosinca 2014., Zagreb
foto: Mateja na radnom mjestu (iz naše arhive)
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
