Proustova dvorana propuha

Nova Nadstojnica koju zovemo Merida Odvažna, baš jučer je iza lažnog zida otkrila Proustovu dvoranu propuha. Pozvala je odmah ljudstvo i upitala o čemu se ovdje radi, kakva je to tajanstvena prostorija usred Bookse i zašto joj nitko nije niti natuknuo o postojanju iste.

„Ne srdite se, milostiva, ali o nekim stvarima je najbolje ne znati…"

Merida nestrpljivo prekide Anči: „Ma što to govorite, kao Nadstojnica ovog književnog kluba nadležna sam za svaki djelić virtualne, zbiljske, onkrajstvarnosne i svake druge golim okom vidljive ili nevidljive Bookse. Ne ispripovijedate li mi o čemu se ovdje radi, kunem se - netko će od vas biti premješten u Nižnji Novgorod!"

Na sam spomen Nižnjeg Novgoroda sve prisutne prođe zimica nelagode.

„Kašlj, kašlj…", zakašlja se dr. Slonek, „ako dopustite, molit ću fino, istina je živa – najbolje je odmah zatvoriti Proustovu dvoranu propuha. Sve drugo bilo bi krajnje neinteligentno i vrlo opasno."

„Proustova… što?"

„Proustova dvorana propuha, molit ću, grozno nešto", ubaci se redar Damjan.

Nadstojnica srdito raspali nadstojničkim štapom po stolu: „Kokodačete poput prestravljenih kokoški! Ta ondje je obična soba, pođimo unutra, brzo!"

„Ne, čekajte", zavapi dr. Slonek, „ispripovijedat ćemo sve, pa ako i poslije toga budete željeli ući – tako ćemo i učiniti. Ali prije svega počujte."

Nadstojnica nevoljko pristane: „No, dobro, kad ste već takve kokoške, da čujem."

***

Bilo je to davno, davno, prije mnogo godina. Možda 2010. ili čak 2009., zimi bi znala pasti još poneka snježna pahulja, a na čelu nogoloptačke izabrane vrste stolovaše Slaven Bilić. Booksa je živjela svoje zlatno doba, iz kvartala u kvartal bilježili smo veliki profit i živjeli u obilju. A bijasmo i mladi, znate kako je, u trenucima dokolice i obijesti počinismo mnoge huncutarije.

Jednog kasnog jesenjeg popodneva sjedili smo na klupicama i pili pjenušac, kadli se od Sljemena najednom spusti golem, tmast megaoblak i prekri cijeli grad. Nebo se toliko namrčilo kao da će iz njega svaki čas početi padati fanovi skupine Sisters of Mercy. Sklonismo se hitro u office. Mika je poslom otišla u Seoul, pa odlučismo malo proroštati po njezinom uredu. Dunja Draguljče i Anči igrahu lovice i u jednom trenutku Draguljče se zabije u onaj zid ondje. Pomislismo – gotova je! Ležaše dolje, a dredloksi joj se beživotno rasuše po podu. I tek što je mirišljavom solju prizvasmo svijesti taj stari zid zaškripa i zacijuče te domalo otkri prostoriju koju prije toga ne vidjesmo.  

Što li je, k jarcu, ovo!? Prostorija je izgledala kao nečija primaća soba iz vremena prije Prvog svjetskog rata. Dunja kojoj sve koze još ne bijahu na broju predloži da utučemo vrijeme prizivajući duhove. Teško žabu nagovorit u vodu – posjedasmo oko pisaćeg stola i upalismo svijeću. Koga prizvati? Ma nekog drevnog literata, nego što!

„O, dusi drevnih literata, to sam ja – Dunja Draguljče, a ovo su moji sudruzi iz Bookse. Neka se koji od vas javi, pa da ljudski popričamo. Oooo, dusi, ne znali vas jadi…"

U taj tren udari jak propuh, pa onda još jedan i još jedan za njim. Domalo osam snažnih propuha stade hujati sobom, a vrata se zalupiše uz gromovit tresak. Glava otežalih od šampanjskih mjehurića još ne dođosmo sebi od prvotna šoka kadli se začu unjkav, snebivljiv, gospodski glas.

„Mon Dieu, tko ste svati neznani, zašto me inkomodirate, molit ćuuuuu?"

U čvorištu onih osam propuha, na sred primaće sobe, ukaza se željezni krevet i u njem – do brade pokriven poplunom, ležaše nitko drugi do – Marcel Proust.

„O, duše, to sam ja – Dunja Draguljče, ovo su moji sudruzi iz Bookse, a ti si duh Marcela znamenitog Prousta!?"

„Ouauuuh, da, Marcel mi je ime, molim, ali brzo zatvorite prozore i vrata, ta ubit će me ova promaja. Neeeeema ništa opasnije za čovjeka no izložiti se pogubnoj sili prouupuhaaaaa!"

„O, duše Marcela Prousta, tomu nije tako, znanost je dokazala da se od propuha ne mre, a btw., prozori i vrata su zatvoreni."

„Mouuh? Kako, molit ću, zatvorena? Odakle onda ovoliki proooupusi? Djevo namreškane il' spaljene kose, ta pustite znanost, prouuupusi su strašna i opaka pojava, svi ćemo navući houuunjavicu. A la! Kad ste već tu – imate možda sto kuna, ili tristo, vratit ću vam uz razumne kamate. Zaokružite na tisuću, molim, vraćam do Badnjaka, ako ne i prije. Amo pero, sastavit ćemo namah ugovor o pouuuzajmici."

„O, duše Marcela Prousta, možeš li se pridići iz kreveta, šetnja bi ti godila, zar ne?"

„No way, Jose! Šetnja je mojem zdravlju smetnja, ouuustajem u krevetu. Imam posla, toliko pouusla na grbači, djevo. Znate, ako me ne ubije propuh, ovaj grozomorni rooukopis zasigurno hoće. Što je s tom pozajmicom, zar ne možete skupiti tričavih 1500 kuna, ili barem 1600?"

„O, duše Marcela Prousta, zar niste maločas spominjali 1000, a prije toga 300?"

„Neee, učinilo vam se, od ovog nesretnog prouuupuha. Usput rečeno, koji naslov vam se čini bolji: 'Popodne vremešna pauna' ili 'U potrazi za izgubljenim vremenom'? Iskreno, molim."

„Ovaj drugi, ovaj drugi!"

„Mhm… zar tako? Meni je baš ovo s paunom masu bolje, misliš – aha, to je šik – nešto o paunu, a nije, hehehe. Recite, zar vam u lisnicama spavaju zvečarke, što je s tom vražjom pozajmicom!? Zar je problem? Ali dobro, neka bude 2700 kuna, sve ispod toga bila bi čista uvreda, onda?"

Skucali smo stanovitu svotu, ali iznos posve nedovoljan i duh Marcela Prousta bijaše neskriveno razočaran.

„Jako ste me razočarali, slavnog li društva s propuhom u džepovlju, tjah, no dobro, što je tu je. Ako želite popraviti situooouaciju, skuhajte nam svima čaj, eno gore u kredencu mora biti još par vrećica. Za to vrijeme učinit ću vam čast i pročitati ovo što dosad napisah, ali ne sudite strogo, to je tek treća ruka – sasvim nebrušen materijal, molit ću."

I tu počeše naše istinske patnje. Duh Marcela Prousta natenane nam je čitao, katkad zastajkivao i odmah nešto križao, pa dopisivao na marginama, te opet čitao i čitao. Trajalo je to satima, točnije puna dva dana i tri noći. Tek kada se umorio i zaspao, kriomice se izvukosmo i dadosmo zazidati Proustovu dvoranu propuha.

„Želite li još uvijek kročiti onamo, Merido Odvažna?"

Nadstojnica je namršteno razmišljala, skupila kosu u punđu i rekla: „Najbolje će biti da ne ulazimo. Ubit će nas propuh načisto."

foto: Le Salon de la Mappemonde

F.B., 7. rujna 2019., Zagreb