Probrane misli jednog pisca

Redar Damjan premješten je u prostor Muzeja nezavisne kulture gdje Ani iz officea pomaže urediti izložbu fotografija posvećenu Dunji Draguljče. Izložba će se zvati Zameo je vjetar  i ulaz će biti slobodan.

Može joj Damjan slobodno pomagati jer vani nema što tražiti. Polarne hladnoće drmaju Districtom već punih 16 dana i klupice su otužno prazne. Temperatura je nerijetko padala i do -7 što uistinu ne pamte ni najstariji žitelji Martićeve.

"Šesnaest dana smrzavice", tuži se vremešna susjeda Pfeninger, "pa toga pak nikad ovdje nije bilo – ovo je nekaj prestrašno!"

A onda, valjda u posljednji čas, došla je južina. Građanke i građani u velikom su broju nahrupili u Booksu. Pošto više nismo morali misliti na ogrjev i golo preživljavanje – vratili smo se uobičajenim zadaćama. S vremenom rasvijetlili smo mnoge književne zavrzlame i podijelili ih s vama, ali jedna misterija ostala je nerasvijetljena:

Što uistinu znači biti pisac!?

A nije da nismo probali. Booksin znanstveni tim pokušao je odgovoriti na ovo pitanje koristeći se raznim metodama, no nijedna od njih nije se pokazala učinkovitom. Primjerice, pokušali su izravno pitati pisce! Odgovori naprosto nisu bili iskreni ili ni sami pisci nisu znali. I dok je trajala ova neviđena studen, znanstvenici su zajednički prionuli na posao, uključili su sve vijuge i stali promišljati.

Na koncu – osmislili su i uz pomoć kolega iz Ruđera i Instituta za literarna promišljanja u Dublinu – izradili specijalni nanočip. To je vrlo sitna, golim okom nevidljiva pikulica koju smo krišom ugradili u mobitel jednog našeg manje poznatog pisca. Tijekom 24 sata nanočip će loviti piščeve mentalne valove (tj. njegove misli) i automatski ih odašiljati na Booksin superodašiljač smješten na Sljemenu. Prikupljeni podaci potom se šalju izravno na naš server u Martićevoj i znanstvenici ih mogu bez problema iščitavati i obrađivati na svom supercool znanstvenom računalu! Jasno, bilo je prijedloga da se nanočip krišom ugradi drito u glavu pisca, ali naši odvjetnici odgovorili su nas od ovog nauma.

Podaci koje ćemo sad podastrijeti ljudsko oko nikad nije vidjelo. Po prvi put u povijesti uspjeli smo prodrijeti u najskrovitije misli literata i ako sad ne dobijemo odgovore – nikad, bojimo se, i nećemo. Dobro, naš pisac nije Tolstoj, Prtenjača ili Sartre, ali je pisac.

24 SATA U ŽIVOTU JEDNOG PISCA (probrane misli):

06:05 – (pisac se nakon kraćeg meškoljenja budi) – "Uh, oh… glava mi je kao Cocin bubanj… proklete margarite, popiješ jednu i onda još jednu i nikad kraja… imam li uopće još koji caffetin doma?... čekaj malo, pa ja sam pisac… o, shit, to mijenja cijelu stvar… skuhat ću kavu…"

06:36 – (pisac srče kavu i sjedi za računalom) – "Morao bih nekaj pisati… ali čekaj, prvo ću malo roštati po facebooku… samo tri friend requesta!?... tonem u zaborav, to je zato što nikaj nisam objavil već godinu dana… s 2650 prijatelja neću na zelenu granu… Isuse, kae ovaj već objavil novu knjigu… i sve žene se hvale kako je čitaju!?... ne, moram pisati, ali prvo dvije-tri partije snookera da se razbudim…"

08:17 – (pisac gleda kroz prozor) – "kakav šugav dan… još jedan u nizu šugavih dana i još k tomu i subota… je li to dobar početak za priču?... mogao bi biti, upamtit ću to… moram pročitati Malrauxovu Ljudsku sudbinu, jer to je ono što pisci čine – čitaju važna djela kako bi ih, ako zatreba, mogli spomenuti u razgovoru… a navodno i pomaže kod pisanja…" (uzima knjigu i čita)

08:21 – (odlaže knjigu) – "dosta je bilo, brate, iscrpljuješ me, gospodine Malraux! … dosadno je… odakle sad ova jeziva misao!?... bih li sutra nekom rekao – Malraux je dosadan?... teško je biti pisac… morao bih čitati sve te stare knjige i još onda i pisati… a vidi mi mobitela jadnog?... pod hitno mi treba novi mobitel…"

10:45 – (prati sanjkačko natjecanje na Eurosportu) – "Mogao bih pisati pjesme… poezija je ok… u kojem trenutku čovjek odluči: bavit ću se sanjkanjem… ili curlingom?... ne zove li se roman nekog od poznatih pisaca Subota?… opa, ciklus Tarkovskog na Cinemaxu… ne mogu to više… kad imaš 18, 19, 20 godina – u redu… ali danas, ne… radije ću gledati reprizu Sopranosa ili Anchorman 2… Will Ferrell je car…"

12:50 – (uz ručak pisac gleda posljednji stand-up Louisa C.K.-a) – "Dobro, napisat ću onda taj veliki roman… tri… ne, šest generacija obitelji Emerički… ono, sve te sudbine se prepliću, raspliću, prati ih loša sreća… ljubav, ratovi, raznorazna posrnuća, ovo-ono… odakle mi je poznato prezime Emerički?... hehe, odakle je čovjeku bilo kaj poznato?..."

13:30 – (zadovoljan zbog odluke o pisanju velikog romana pisac bez grižnje savjesti gleda Arsenal-Liverpool na Sport klubu) – "Mislim da ću malo odrijemati… zavrijedio sam… večeras mi valja na promociju nove knjige Nore Verde… ali margarite prekriži…"

15:45 – (pisac se budi nakon popodnevnog sna) – "A sad još i sniježi, no krasno… wait-a-minute, pa ja sam pisac… no pa što s tim, da znam slikati bio bih slikar… svatko je nešto, živa istina… ali pisac, to je ipak teško… jer kad si pisac – to si stalno, nemaš sekunde odmora… kajgod radio – uvijek si pisac, ah, što ću – nisam ja kriv… da znam skladati onda bih skladao arije…"

17:56 – (pisac se sprema za van) – "gdje mi je šešir… moram ponijeti tablet tako da uz kavu mogu skicirati novi roman ako mi dođe… a doći će mi, pa znam sebe… i nekaj za čitati… na primjer, na primjer… Harmsa!... to je pisac, a ne Malraux…"

18:45 – (pisac nevoljno sjedi u birtiji) – "jedna margarita mi neće naškoditi… pa to me samo zjača na ovoj studeni… jednu i šlus… i poslije na promociji možda još jednu, ali to moram… osoblje!... prosim jednu margaritu mi zmućkajte, može? … hvala… znači kaj smo rekli – šest… ne, to je previše… tri generacije obitelji Emerički… nije to sretna obitelj, ali nije nijedna… jer da su obitelji sretne, pa onda ne bi ni bilo književnosti, jebemu miša… vidiš, ovo je dobra misao…"

***

Nakon višekratnog proučavanja misli ovog pisca međunarodni tim znanstvenika nevoljko diže ruke od svega. Neke misterije jednostavno će ostati misterije. Možemo samo nagađati što uistinu znači biti pisac, ali pravi odgovor znanost u ovom trenutku ne može ponuditi.

"Katkad je to, čini se… naprosto način života, ništa manje i ništa više od toga", zamišljeno će dr. Patel iz Instituta za literarna promišljanja u Dublinu.

Njegova kolegica, dr. Chopra, razmisli kratko i odmahne glavom: "Ne, mislim da nije to… nedokazivo je, kužite?"

***

F.B., 3. veljače 2017., Zagreb