Pravda za Georgea R.R. Martina!

Još prije dva tjedna u legendarnoj literarnoj ubožnici smještenoj na proplancima Martićeve ulice u Zagrebu, odmah iza leđa fra Grge Martića, zavladao je neobičan mir. Iskoristili smo ovo zatišje i odlučili ispripovijedati dogodovštine Dunje Draguljče – Frendice Zmajeva i nekadašnje pročelnice Muzeja nezavisne kulture. Na žalost gorespomenuto zatišje, kako to često i biva, prethodilo je velikoj buri.

Stvarnost i fikcija izmiješali su se toliko da više nitko sa sigurnošću nije mogao ustvrditi – evo, ovo je stvarnost, a ovo fantasy. Ovako je bilo…

Čitajući Zmajske kronike, časni Nadstojnik Lućano Širokogrudni htio je doznati više o tim zmajevima i posegnuo za prvim tomom iz ciklusa Pjesma Leda i Vatre – Igra prijestolja, a koju napisa George Raymond Richard Martin. Igrom slučaja baš u to vrijeme Anu od Officea sustiže grozomorna hunjavica, te ju mladu prikova za krevet. Duge sate u postelji odlučila je prekratiti uz kakvo dobro štivo, pa načini popis knjiga i posla svoju staru guvernantu u obližnju knjižnicu. Vremešna guvernanta Beti ne pronađe ništa, pa se vrati s knjižurinom od 800 i nekaj stranica.

"Betika, kaj ste ovo donijela – Igra prijestolja, pa to je fantasy! Ta ja ne čitam žanrovsku literaturu!"

"A što ću vam ja, gospo, to mi preporučiše – i to i uzeh. Kristian Novak, kažedu mi gospoda u knjižnici, rezerviran je do prosinca 2021., a novog Spahića još ni ne dobiše."

"O, nebesa, vas nekamo poslati…", zavapi Ana i preko volje dohvati knjižurinu, te stade čitati o Nedu Starku, o Sansi i Aryji, Jonu Snowu, o zloj Cersei Lannister i kralju-pustahiji Baratheonu, o Vražićku i Daenerys Targaryen.

Istovremeno, niti dvije milje dalje, časni Nadstojnik Lućano brstio je istu tu knjigu, istu knjigu – ali drugi primjerak, i protiv svih svojih očekivanja, ne mogaše ju onako tustu ispustiti iz ruku. Prvostolnik Bookse, knez Lućano, prvi od svog imena, jedva da je nekaj i jeo, a spavao je tek toliko koliko živ čovjek mora.

Igra prijestolja jednako uspješno uvukla se i gospi Ani od Officea pod kožu, i na stranu to što ju nemoćnicu cijelo vrijeme grize savjest, jer, evo, traći svoje vrijeme na tamo nekakvu fantasy literaturu, ni ona ne pušta knjigu iz ruku.

Tri dana i tri noći kasnije eto ih oboje u Booksi, i Ana i Nadstojnik lica nagrđenih strašnim podočnjacima, i jedno i drugo ispod stola skrivahu Sraz kraljeva – drugi tom iz ciklusa Pjesma Leda i Vatre. Bijaše samo pitanje vremena kad će dvoje zakletih političkih takmaca otkriti kako gaje zajedničku strast. Domalo, uhvatiše ih ljudi gdje žučno raspravljaju o Sedam kraljevstava, o tomu tko uistinu polaže pravo na Željezno prijestolje nakon što Baratheon izginu u lovu na vepra i tako redom. Jasno, časni Nadstojnik držao je stranu obudovjele kraljice Cersei, a Ana se cijelim srcem svim vezala uz kuću Stark i još polek toga – uz Jona Snowa u kojega je već pomalo bila i zaljubljena, mada to ni za živu glavu ne bi priznala.

Kao učeni i visokokvalitetnoj književnosti skloni ljudi, i Ana i Nadstojnik znali su kako poslije ovoga ništa više neće biti isto.

"Do jučer bijasmo snobovi što s prijezirom gledahu na ovakva štiva, a vidi nas sad", dometnu Ana.

"Istina… o, bozi, zar posrnusmo? Što se ovo događa!? I što nam je činiti, kneginjice Ana? Kad se pročuje – smijat će nam se odavde do Ohridskog jezera."

"Kneže viteže, časni Namjesniče, pa zar od svih ljudi baš nas dvoje posrnusmo, stvarne Igre prijestolja učiniše od nas zaklete neprijatelje, a ove Martinove… pretvorit će nas u saveznike!"

"U neku ruku – da, a opet, dok ja priželjkujem dug i uspješan život kraljici Cersei, vi ste uz gospodare Sjevera, a Lannisterove želite vidjeti na gradele u Sedam pakala."

"Tako je, i neka gore u svih Sedam pakala, ali ne svi – Vražićak je dobar, samo da ne cuga onoliko… ali što nam je činiti? Puknut će bruka i sramota, zar mi, stjegonoše lijepe književnosti, da potonemo u fantasy glib?"

U taj tren oko časnog Nadstojnika zasja vražjim sjajem: "Hm… nije sve izgubljeno, ta sami rekoste – stjegonoše… da, spustimo se dolje u Citadelu, k mudracima nam je ići!"

***

Da bi poput dvoje prasadi što se valjaju u blatu i dalje neometano mogli guštati u svevremenskoj pripovijesti Georega R.R. Martina, dvoje lukavaca odlučiše okrenuti vodu na svoj mlin.

Na sedmoj razini ispod Bookse nalazi se Citadela, mjesto u kojem obitavaju naši literarni stručnjaci, veliki meštri pisane riječi i premda nadstojnik prividno ima svu moć u svojim rukama i prava da čini kako mu je po volji, svaku veliku odluku mora amenovati Vijeće mudraca – svih sedam velikih meštara.

Kao sjajan govornik i veliki opsjenar Nadstojnik Lućano održao je opširan uvodni govor u kojemu je opjevao književno umijeće George R.R. Martina i na kraju ustvrdio:

"Iz svega što rekoh, i na koncu – kao štioc iskusih, jasno je i čisto kao suza da je Martin mnogostruko veći i važniji autor no što mu se u ovom trenutku priznaje. Po meni, on je, dragi meštri, rame uz rame s jednim Lavom Nikolajevičem, a ako smijem dometnuti – čini se kako ga u pripovjedačkom umijeću katkad i nadvisuje za cijeli lakat!"

"Raga-raga-raga-raga-raga-raga!!!", zarogoboriše svi meštri uglas.

"Ma što, čekajte malo, pa to što govorite, časni Nadstojniče, skandalozno je i neprispodobivo", javi se meštar dr. Slonek, "Lav Nikolajevič jedan je od Neupitnih, a vi idete suprotivu neporecivim istinama! To nećemo dopustiti, ne možemo… pa da ste sto puta Nadstojnik, ne, ne – to pak ne…"

"Čast Lavu Nikolajeviču, neka bude kako kažete, no dopustite, molim – koliko on razvije likova? Pedeset, stotinu? Martin ih ima tisuću! Koliko ratova gura Lav Nikolajevič? Jedan, i to onaj o kojemu znamo iz povijesnih udžbenika. A Martin, vidite, gura na desetke ratova, opsada, brojne armije na čelu kojih su opjevani heroji! Koliko je ljubavi u Tolstoja? Tja, ni za dvaput u žep nametati, a u Martina? Ljubavnih priča mali je milijun! I sve funkcionira kao podmazano. Pa tko je onda umješniji skribent, pitam se, o meštri? Ja ću vam reći – George R.R. Martin zavrijedio je svako poštovanje, pravda za Martina!"

"Raga-raga-raga-raga-raga-raga!!!", iznova zarogoboriše svi meštri uglas.

"Basta!" kliknu veliki meštar dr. Slonek, "a što na sve ovo vi kažete, Ano iz Officea? Djevojka ste poznata po britku umu, velika štovateljica lijepe književnosti i pravdoljubiva do srži, pa, evo – recite sama, ne bole li vas ušesa od ovih heretičkih misli kojima nas časti Nadstojnik?"

Ana od Officea, koja je cijelo vrijeme smjerno stajala po strani, izađe iz sjene, pa se nakašlja:

"Kašlj, kašlj… veliki meštre, dr. Slonek, i ostali veliki meštri, istina je to što velite, pravdoljubiva sam djevojka i samo bozi znaju koliko puta sam ratovala protiv časnog Nadstojnika, ali ovaj put – kažem vam to po srcu i duši – on ispravno govori: George R.R. Martin veliki je, ali nepriznati, književni genij i nemojte da vas zbuni i zavede to kaj piše i o zmajevima, te vješticama, strahovucima i Bijelim hodačima, dapače – to ga čini još jačim i moćnijim. I sami se bute uvjerili da je tomu tako – pročitajte Igru prijestolja i sve ostale knjige i one koje tek trebaju doći, nek mu bozi podare dug život da stigne sve napisati, pročitajte, o meštri, pa sami prosudite. I ja također poručujem – pravda za Martina!"

"Raga-raga-raga-raga-raga-raga!!!", začu se zborno rogoborenje svih Sedam meštara koje Nadstojnik, knez vitez Lućano i kneginjica Ana od Officea, prva od svog imena, staviše na stotinu paklenih muka.

***

F.B., 22. rujna 2017., Oštrozimlje