Povratak ovisnika o Interliberu (3. dio)

Peti je studenog. Šest dana prije početka Interlibera nalazimo se ispred paviljona 6 na Zagrebačkom velesajmu. Kiša i dalje nesmiljeno pada.

Ana isprobava svoj superkul diktafon marke Olympus vrijedan 600 eura.

"Jen-dva, jen-dva, tk-tk-tk… jen-dva, jen-dva, šest, šest, dvjesto trideset pet, tk-tk-tk… mislim da će bit u redu, ha? Autorica tonskog zapisa – Ana iz menadžmenta, nalazimo se ispred Volkswagenove kućice na kotačima pretvorene u štand s debrecinkama gdje ćemo poslije tri pune godine razgovarati s teškim ovisnikom o Interliberu."

Pa što to radite ovdje nekoliko dana prije početka sajma?

(dodaje nam svakom po debrecinku u pecivu i salvete)

Meh, znate kak se veli – ko rano rani, dvije sreće grabi.

Godine 2011., otprilike u isto ovo vrijeme, razgovarali ste s mojim kolegom. Stekli smo dojam da kanite krenuti putem oporavka. Čak ste i roditeljima dali neke korisne savjete, kako dječicu držati podalje od Interlibera. Što je krenulo po zlu?

Istina. Želio sam na rehabilitaciju, prijavio se u lječilište i tako… Odmah po dolasku oduzmu vam knjige. Potom vas ubace u program odvikavanja, morali smo čitati žutu štampu i gledati razne banalne sadržaje na televiziji. Jedna djevojka prošvercala je bunt papira i olovke. Mi najteži slučajevi krišom smo pisali prozu, no ubrzo su nas razotkrili i preselili na najstroži odjel…

Gdje, predmnijevam, ne bijaše lako?

Ma kakvi lako, po dvanaest sati na dan morali smo gledati Ljubav je na selu, izbor za pjesmu Eurovizije i takve stvari. Uče vas ispraznoj konverzaciji tipa: 'Izgleda da će kišiti, zar ne, Dobroslave?' ili 'Gdje si kupila tu vestu, je li to pamuk?'. Sve to u svrhu da vas otupe i skrenu misli od književnih manifestacija.

U to vrijeme, dok ste u programu odvikavanja, imate podršku supruge i bližnjih?

Tako je, imam podršku, no posjeti su zabranjeni. Izdržavam svih šest mjeseci, osjećam se oporavljeno, ali pomalo se i pribojavam povratka u stvarni svijet.

Jer knjige su posvuda?

Točno tako, knjige su posvuda, nisu nestale. Mračni svijet književnosti privlači vas natrag u svoj vrtlog. U početku sve to dobro podnosim, družim se s ljudima, sa suprugom i prijateljima vodim površne razgovore, gledamo nogomet i druga sportska natjecanja što prije nikad nisam radio. I onda, sredinom listopada naglo mi se pogoršava…  

Bliži se Interliber?

Da, Interliber kuca na vrata, a moje ovisničko srce to zna. Supruga je osjetila da nešto nije u redu i valjda me pratila. Tako se dogodilo da me uhvati… u knjižnici Bogdan Ogrizović. Mislio sam, zavaravao se, kao, mah, zakaj ne bi ušao u knjižnicu. Dovoljno sam jak… ali ne, bijah slab, nisam se ni snašao, a već sam sjedio u čitaonici s cijelom gomilom knjiga poput vepra u kanzaškom blatu, eto, i takvog me zatekla. Ne razumiješ, rekoh, nije onako kako se čini… Tog istog dana se iselila i poslala zahtjev za razvod.

Takav rasplet zasigurno nije pomogao vašem oporavku?

Upravo suprotno, odlaskom supruge nestala je i posljednja slamčica spasa. Vraćam se na stare staze i odlazim na Beogradski sajam knjiga. Umjesto debrecinki sa senfom, obrušavam se na đevreke, leskovačku mućkalicu i ostale delicije, a knjige su tamo još jeftinije… također upoznajem mnoge srpske ovisnike.

Pa onda, kak bi rekel Dražen Zečić – Ima li nade za nas?

Za mene nema, rekoh sebi: ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se. Kupio sam ovu ragu i sad sam, evo, tu, prodajem pikantne hrenovčice, pljeskavice i krumpiriće. Dogodine namjeravam otvoriti i malu izdavačku kuću.

Ipak, savjet onima koji će možda već ove jeseni postati ovisnici?

Po meni, najbolje je nikad i ne početi, jednom kad počneš, teško je zvleći se vun z dreka… hoćete još po jednu debrecinku, senf dobavljam od jednog trgovca iz Dijona, prva liga.

Vozeći se preko mosta nismo puno pričali. Tek negdje blizu Džamije, Martina promrsi, više onako za sebe: "Winter is coming…"

F.B., 21. studenog, Zagreb

foto: Snugg LePup