Povratak ovisnika o Interliberu (2. dio)

Probijajući se kroz kišu kakvu zasigurno ne pamte ni najstariji žitelji Dubrave, Martina napokon skrenu u Cvičekov odvojak. S lijeve i desne strane vijugave ceste put neba izvijahu se krasne kuće.

"Imućni ljudi", dometnu Ana.

"Cvičekov odvojak jedinstvena je zajednica u Dubravi. Već stoljećima ovdje proizvode sir, klompe i tulipane. Svoje proizvode izvoze diljem Europe, ponajviše u Nizozemsku", pojasnih.

"Enivej", ubaci se Martina vješto presijecajući zavoje, "zar nismo mogli zaviriti u imenik i doznati telefonski broj gospodina… kako se uopće zove?"

"Vilijan van der Nieuwhof. No njegovo vrijedno ime, jasno, ne možemo koristiti u reportaži. Niti jedan broj iz Cvičekova odvojka nećeš pronaći u imeniku, Martinice, ovdašnji ljudi ne žele gubiti vrijeme na klafranje. Jednako tako ne ljube ni društvene mreže."

"Zanimljivo, onda je naš prijan Vilijan crna ovca u radišnoj zajednici."

"Obviously… gle, krasne li vjetrenjače!", kliknu Ana.

Tri kilometra i šest vjetrenjača kasnije naš službeni Audi SQ5 TDI skrenu na šljunčani prilaz koji nas odvede do Vilijanove neugledne dvokatnice na broju 306. Zeleni poštanski sandučić bijaše krcat i već po tome mogli smo pretpostaviti da pri hiži van der Nieuwhofovih nema živog stvora.

Zvonili smo i kucali zvekirom na vrata, ali zaludu.

"Kog ste trebali?", kroz kišu doleprša kreštav glas.

Naslonjen na ogradu i ogrnut kabanicom, iz susjednog dvorišta promatrao nas je mrgodan čiča.

"Gospona Vilijana", Ana će žustro puneći lulu mirišljavom škijom.

"A baš ste na pravu firmu potrefili. Tog zvihranca nema već danima."

"Gdje bi ga mogli naći, dobri čovječe?"

"Vrag zna. Japa mu je delal najbolje klompe i čudaj toga lifral, a ovaj niškorisnjak sve je zatrajal po Interliberima. Jedno vrijeme provel je u komuni, liječil se siromak, a onda mu se na naglo pogoršalo. Vele da je prošle godine viđen i na Beogradskom sajmu knjiga, mah… tuga i žalost, nikaj drugo", čiča zaškilji prema crnim oblacima, "dabogda se više napadala…"

"Ima li tu kakva birtija u blizini?", priklopi Martina.

"Kak ne, sam ravno dole produžite, s desne strane bute vidli – krčma Pri van Bastenu."

Sjedili smo blizu kamina i šutke pijuckali Heineken iz starinskih vrčeva. Vatra je pucketala kao kandžija kakva dokona bećara.

Iznova puneći pokislu lulu, Ana uzdahnu: "Moja reportaža urušava se poput kule od karata."

"Samo malo…", dosjetih se najednom, "koji je danas?"

"Peti studenog", Martina otpije dobar gutljaj i da znak krčmaru nek slobodno donese još jednu rundu.

"Beogradski sajam je skončal?"

"Još pred tri dana, dragi, zakaj?", Ana otpuhnu groteskno tust oblak dima.

"Tak ti veliš, ha… pred tri dana, a imali smo za čuti da se našem ovisniku o Interliberu značajno pogoršalo. Po svemu sudeći bio je u Beogradu…"

"Težak ovisnik taj Vilijan, ček, ček, ne misliš valjda…?", Martinine oči zasvijetliše spoznajom.

"Nadam se da mislimo na isto", zveknuh praznim vrčem o stol.

"Kaj, kaj, kaj?", Ana je okretala glavu lijevo-desno pokušavajući dokučiti do čega smo to, dođavola, došli.

Vjetar je hukao kao da želi odnijeti staru krčmu. Samo ti huči, vjetre – zlobno je zapucketala vatra u kaminu.

(nastavlja se)

foto: Snugg LePup