Ples s velikom bijelom psinom

Možda se ni najstariji posjetitelji Bookse više ne sjećaju priče o priobalnom gradiću na Long Islandu koji je gotovo isključivo živio od turizma. Sezona je trajala tri ljetna mjeseca i što se za to vrijeme zaradi – zaradi se. Jednoga dana došao je morski pas, velika bijela psina, i pojeo noćnu kupačicu. Šerif Brody, savjestan čovjek, istog trenutka nakanio je zatvoriti gradske plaže da ne bi došlo do novih krvoprolića. Neugodno iznenađenje doživio je shvativši da gradskim ocima takvo što ne pada na pamet.

Ne možeš, čovječe, zatvarati plaže – rekoše mu, grad će odmah doživjeti ekonomski kolaps.

Ali, ljudi, morski pas je tu negdje, može ubiti još nekoga.

Gradski oci uvjeravaše ga da je taj pas, ako ga je uopće ikada i bilo, sigurno već otplivao dalje. Znamo svi kakvi su morski psi, to su ribe nemirna duha, skitnice, ne drži ih mjesto.

Pod političkim pritiskom šerif Brody, morao je popustiti i sve plaže se otvoriše. Bilo je toplo, ljudi nagrnuše na veliku gradsku plažu, frigali su se na suncu, kupali i cičali od sreće. Među njima i jedan dječak – uzeo je svoj žuti luftić i skočio u more. Morski pas, koji naravno nigdje nije otišao, čuo je graju kupača i odlučio im se pridružiti. Onda je vidio gore taj žuti predmet, nekakvo bićence plutalo je na predmetu i mlataralo nožicama po vodi. Velikoj bijeloj psini bio je to signal za napad, obrušio se na luftić te ga u hipu prepolovio tj. progutao skupa s dječakom.

Šerif Brody, pošten čovjek – k tomu i otac trojice dječaka, pozelenio je od bijesa i na pasja kola ispsovao gradske oce. Jesu li naučili lekciju? Nisu, za Dan nezavisnosti, opet izvršiše politički pritisak da se plaže otvore – u suprotnom Njujorčani neće doći i turističko mjestašce doživjet će gospodarski slom od kojeg se možda nikad više neće oporaviti.

Sad se već prisjećate i znate kako se dalje priča razvija, riječ je o romanu Petera Benchleya – Ralje. Po njemu je Steven Spielberg 1975. snimio istoimeni film, osvojio tri Oscara i zaradio puste stotine milijuna.

Nije li situacija s koronom vrlo slična onoj u filmu i knjizi? Prvo smo zatvorili plaže i otišli u žešći lockdown – jer ako budemo na distanci od velike bijele psine, ona će ostati gladna i s vremenom skapati ili otići negdje daleko. Izdržali smo tako skoro cijelo proljeće, a onda je došlo ljeto i gradski oci odlučili su otvoriti plaže (granice) – jer mi smo turistička zemlja i što zaradimo u ta tri ljetna mjeseca – zaradili smo. Na žalost, naš morski pas nije otišao, i čim smo promolili nos iz lockdowna – iznova je napao.

Gradski oci rekli su da nije to kraj svijeta, moramo naučiti živjeti s velikom bijelom psinom i po mogućnosti ne ići u duboko, već se lijepo pridržavati mjera i praćakati se u plićaku. Prije ili poslije netko će stati nemani na kraj. Širom svijeta isplovile su ribarske brodice s ribolovcima (znanstvenicima) i pokušavaju pronaći način (cjepivo) kako eliminirati ubojicu.

Booksa se, kao što ste i sami mogli vidjeti, također odlučila na izlazak iz lockdowna i ples s morskim psom. Imamo toliko događanja da se sve praši u parkiću, a hrabra Nadstojnica Merida ne može dignuti glavu od posla i silnog koordiniranja programa. Nekolicina nas pokušala se usprotiviti, no ubrzo smo shvatili da smo u manjini. Pošteno govoreći, danas većina ljudi uopće ne vjeruje u morskog psa, a i kad vjeruju, kažu:

"Ma dobro, ne boj se, neće ti velika bijela psina ništa. No hodi, zar ćeš sam sjediti u tom plićaku. Dođi u duboko, zaplivaj, gle, možeš slobodno podragati morskog psa, vidiš, to je dobar cucak – samo ne smiješ pokazati strah."

Pošto smo i dalje ostali uplašeni u plićaku, Nadstojnica Merida odrezala nam je najstrašniju moguću kaznu. Morat ćemo napisati ljetne knjiške preporuke! I to, ne znali nas jadi, u dvije verzije: preporuke za one hrabre i preporuke za one poput nas koji se boje i koji bi u lockdownu najradije ostali do kraja života.

I kad nas vide, još se i rugaju dobacujući: "We're gonna need a bigger boat!"

F.B., 10. srpnja 2020., Zagreb

foto: Paul David Lujan