Pilot projekt

Istražujući svijet čitateljskih ili book klubova Booksin specijalni tim otkrio je da ni ovdje nije sve idealno i harmonično kako se čini na prvi pogled. Evo što se ljubiteljima književnosti i aktivnim članovima čitateljskih klubova najmanje sviđa u vezi čitateljskih ili book klubova, a ne žele to reći javno, već samo u anonimno provedenoj anketi:

Prvo

Moraš pročitati knjigu! To se, naime, očekuje od tebe kao člana čitateljskog kluba. Nije li to pomalo agresivan pristup? A što ako mi se knjiga koju smo se dogovorili pročitati ne sviđa? Svejedno je moram pročitati, inače ne mogu doći na sastanak i sudjelovati u raspravi i iznošenju dojmova o istoj. Netko će reći – nije se ni meni svidjela, pa sam si ipak dala truda i pročitala. Dakle, moraš izdržati i čitati nešto što ti se ne čita. U suprotnom – nema smisla biti članom te čitateljske družine. Ili će te možda čak i izbaciti!

Drugo

Točno određen vremenski rok u kojemu moraš pročitati knjigu. Recimo da se klub sastaje jednom mjesečno, što znači da u roku od četiri tjedna moraš pročitati ono što je na repertoaru. Prvo moraš pronaći knjigu i tu izgubiš par dana. Moraš toj knjizi dati prednost pred svim drugima koje čitaš. Ako je pročitaš za dva dana – zaboravit ćeš do sastanka mnogo toga. Odugovlačiš li, može ti se dogoditi da je ne stigneš pročitati do kraja. Voditeljica kluba će te vrlo vjerojatno skužiti i opet si na tankom ledu. Sve je to tako stresno.

Treće

Došlo je vrijeme da i ti kao ravnopravan član predložiš što će se čitati za sljedeći sastanak. Dakako, predložiš knjigu koja ti je genijalna, već si je pročitao i znaš sve o njoj, pa si faktički slobodan cijeli mjesec. Možeš čitati druge knjige i to je kao da si na godišnjem odmoru. Kada dođe vrijeme za novi sastanak s velikim zaprepaštenjem i gnušanjem shvatiš da se skoro nikome nije svidio tvoj prijedlog tj. genijalna knjiga koju si predložio. Pitaš se – kakvi su ovo ljudi!? Zar sam biserje bacao pred svinje ili što? Želim li, pače, mogu li uopće svoje dragocjeno vrijeme gubiti s ljudima koji ne vole knjige koje ja volim? I opet si na izlaznim vratima.

Četvrto

Voditeljica nekaj predloži i, naravno, njezina knjiga tj. njezin prijedlog svima se odreda jako-jako sviđa. Tebi je knjiga bez veze, ali hoćeš li to priznati? Možeš, samo što to dugoročno gledano nije pametno. Ipak je ona glavna i ako popljuješ njezin vrli prijedlog – dospjet ćeš na crnu listu. Ako se pretvaraš da je i tebi rečena knjiga super, a definitivno nije, svejedno se nećeš osjećati dobro. Kakav sam ja to čovjek, pitat ćeš se, zar sam uz sve ostalo i prijetvoran!?

Peto

Kao misaono biće u jednom trenutku moraš se zapitati: želim li uopće biti član kluba koji me samo tako, na lijepe oči, primio u svoje društvo? Bez provjere, bez ispunjavanja imovinske kartice, bez detaljnih testiranja? Kakva je to družina koja prima sve odreda? Zar su hipiji ili nešto na tom tragu?

Šesto

Mnogi među onima koje smo anketirali naveli su još jednu stvar koja im ide na živce. Evo o čemu se radi – ispada da se članovi čitateljskih klubova vremenski opuste, raskalaše, pa se čak počnu i družiti, priređivati zajedničke roštiljade i slično. Istina, ako svi odluče skočiti u nabujalu Savu, ti ne moraš, ali u tom slučaju ispast ćeš nedruželjubiva štreberska crna ovca. Što ti i jesi, samo što si očekivao da će i svi ostali biti takvi ili barem slični. Užas!

***

Ima toga još, članovima čitateljskih klubova štošta ide na živce u vezi politike čitateljskih klubova. Jedino što, eto, nerado govore o tome pred drugim članovima.

Booksa stoga uskoro kreće s pilot-projektom koji bi mogao sve ove muhe ubiti jednim udarcem. U tijeku je, naime, osnivanje čitateljskog kluba u kojemu bi se raspravljalo isključivo o knjigama koje nitko od članova nije pročitao. Nešto ste samo čuli o knjizi, ili pročitali kratak sadržaj na koricama, ili se kroz kritike informirali – ili ništa od navedenoga. Nema veze, dobrodošli ste! Pa nije zabranjeno izreći svoje mišljenje, a po našim istraživanjima – moglo bi to biti i vrlo osvježavajuće! Lišeni okova koji nam se iskustvom čitanja knjige hoćeš-nećeš nameću sami od sebe, možemo slobodno reći sve što želimo. Što god kazali nitko nam ne može uzeti za zlo, jer nismo pročitali knjigu, pa je moguće da smo u krivu i nikom ništa.

Takva rasprava potrajala bi možda pet ili deset minuta, a poslije možemo na kavu, kebab ili nešto. Po volji nam!

Također, sastanke nećemo dogovarati precizno, tipa, u četvrtak točno u 18.00 – to isto čovjeku stvara nepotreban pritisak. Umjesto toga možemo samo okvirno – vidimo se koji dan krajem mjeseca.

Dress code: turbodiesel casual.

foto: Patrick Marione

F.B., 7. veljače 2020., Zagreb