Paranormalne aktivnosti

"Goldbergovih mi varijacija!", kliknu plavooka Martina, te spusti u krilo pletaće igle i klupko vune.

Mačak Vjenceslav kojega zovemo još i Chicharito izletio je iz officea kao šampanjski čep. Rep mu bijaše nakostriješen, pa je više podsjećao na vjevericu nego na mačka.

Što li ga je to prestravilo, pitala se Martina. Poviri u office, ali tamo, dakako, nije bilo nikoga. Većina pripadnika radničke klase odlepršala je za Prvi maj po Omišima, Opatijama i drugim morskim destinacijama. Čak su i papagala Tibora poveli. Osim Martine, u Zagrebu ostadoše tek Nadstojnik Luka i Mika. Negdje u gradu krila se i Dunja Draguljče, ali nje već danima nije bilo na poslu. Naša omladinka dobila je slobodne dane ne bi li napokon dovršila magistarski rad na temu 36 kvadratnih metara prostora u poeziji Darka Rundeka.

Enivej, Martina se vratila poslu, kanila je isplesti haljinicu boje lila s vrtoglavo dubokim dekolteom, ali stvari se nisu dobro razvijale.

"Ovo će više bit kao nekakav korzet za zmiju udava. Kaj ti misliš, micek?"

No mačak je već hajcao po parkiću gdje je maltretirao vrapce i druge sitne životinje.

U podne, s podočnjacima do poda, pojavila se Mika. Potiho psujući sebi u bradu napravila je duplu kavu, zafumala jednu Drinu (iako je pušenje najstrože zabranjeno u prostorijama kombinata) i uzela prelistavati Sportske novosti.

"Glava me smrtno boli, poludću, a šta ti to štrikaš, majke ti?"

"Ne znam više ni sama", Martina će.

Četvrt sata poslije doklamzao je i Nadstojnik, dobacio pozdrav ženama, natočio si sokić od bazge i otišao u office gdje ga je čekala gomila posla.

Odluči prije svega odigrati jednu partiju Tetrisa. Bijaše to najnovija inačica, igretina koja je zauzimala dobrih 6 gigabajta prostora na hard disku. Čekajući da se njegova omiljena razbibriga učita, pogled mu odluta prema visokim, prastarim prozorima officea. U jednom zamućenom staklu lebdio je lik poznatog hrvatskog pisca i urednika – Romana Simića.

"Poncija mi Pilata…", šapnu prestravljeno Nadstojnik.

"Kaj gledaš?", javi se ljutito, pomalo čak i ratoborno, Simićev lik iz stakla.

Preneražen ovim ukazanjem Luka, inače smion mladić, pobježe iz officea.

"Što ti je?", Martina će ljubopitljivo.

"Štas pobjelio tako?", nadoveza se odmah i Nadstojnica u sjeni.

"Heh… ništa, zar sam pobijelio?", Nadstojnik dohvati ispod šanka bocu Dunjine šljivovice i momački potegnu, "No, kaj buljite u mene, možda sam pokupio kakvu virozu ili nešto…"

"Wait a minute, prije pola sata micek je isto ovako izletio iz officea s nakostriješenim repom."

"Kakav vražji micek, što to pričaš, osim toga ja nemam rep…"

"Ali da imaš – bil bi nakostriješen baš kao kod Chicharita, priznaj, što si to vidio tamo, majkoviću?"

Točno u tom trenutku, prvo ulazna, a potom i vrata od officea uz jezivu škripu polako se zatvoriše. Samo tako. Jedna, pa druga. Mika obori pogled i ostade kao prikovana u fotelji. Luka otvori usta u želji da vrisne, ali vrisak ne htjede van. Vidjevši da od njih dvoje nema koristi, suludo hrabra Martina odbaci pletivo i pođe otvoriti ulazna vrata. Potezala je iz sve snage, ali bez uspjeha.

"Ne ide, mislim da smo zarobljeni…"

"Ah, ti slabašna ženice", Luka priskoči i stade bezdušno navlačiti sirota vrata.

Pokušali su zajedničkim snagama i opet doživješe poraz.

"Nema nam druge nego razbiti staklo", predloži Nadstojnik.

Mika polako podiže glavu: "Moš pokušat, al neš uspjet, džaba nam sve. Znam šta se događa, u teškom smo bulšitu…"

Nebo iznad grada posivjelo je kao da će magarci padati iz njega.

(nastavlja se)

F.B., 1. svibnja 2015., Zagreb
foto: Jc Olivera