Ne tako davno nismo pravo ni znali što je to festival i vezali smo taj pojam uglavnom uz glazbu i film. Kako ovdje – tako i šire, mislilo se valjda da je to događanje toliko složeno da ga mogu upriličiti samo država tj. tijela od po nekoliko stotina stručnjaka iz različitih područja. Takvo je vrijeme bilo i premda je to današnjoj mladeži teško i zamisliti – nismo u to doba znali niti mnoge druge stvari. Nismo, primjerice, imali blage veze što su to društvene mreže!
Pa kako ste se družili!? – pita se mladi čovjek.
Kopkajući dalje, povjesničari će vam otkriti – nije zapravo bilo ni Interneta, pa čak ni mobitela! Zanimljivo je, iako možda komplicirano za shvatiti, kad ne znaš da nešto postoji – možeš komotno živjeti bez toga. Umjesto društvenih mreža – izlazili smo van i družili se uživo.
Na ovom mjestu svaki mladi čovjek s punim pravom će vas optužiti kako širite laži: Ta, hajte, molim vas, ako niste imali mobitele, kako ste se uopće mogli naći negdje?
Jednostavno, pokušavate razjasniti stvar, poslije škole se dogovorimo: idemo večeras van i onda se u dogovoreno vrijeme nađemo tamo – vani. Ili se čujemo preko telefona – to je neka vrsta pramobitela, sprave koja je bila glomazna i stajala je na jednom mjestu u kući i nisi je mogao nositi sobom naokolo.
Eh, da, lukavo će mladi čovjek, ali to nije realno. Između vremena kada ste se dogovorili i vremena nalaženja vani ima još vremena tijekom kojega uopće niste u prilici na bilo koji način komunicirati međusobno. U tom, dakle, vremenu, vi ste na priliku u Dubravi, a vaš prijatelj ili prijateljica u Sopotu i praktički je nemoguće naći se negdje u gradu. To su naprosto prevelike razdaljine da bi ih netko prelazio, a da nije u stalnom kontaktu, bilo putem društvenih mreža, bilo putem sms-a i slično. Pa to je čisto bauljanje. Može se toliko toga dogoditi, a druga strana neće znati ništa o tome – jer nemate način da im dojavite. Tijekom cijelog puta vi ste faktički odsječeni od svijeta i u takvim ekstremnim uvjetima, kako je uopće moguće da se nađete u određeno vrijeme i na određenom mjestu!?
Ali uvijek se nađemo, trsite se objasniti, katkad se nađemo vani, a da se prethodno uopće i ne dogovorimo. To 'vani' – bila su neka od dva, tri ili šest mjesta gdje se i inače nalazite. Dođeš i ostaneš na tom jednom mjestu – i čekaš. Prije ili poslije, netko od tvojih će se pojaviti. A čak ako se baš nitko i ne pojavi – ima drugih ljudi koje možeš upoznati.
Zašto bi, za ime Krista, upoznavao nepoznate ljude!? Hajde da su ti FB prijatelji, još i nekako... ali ovako, iz čista mira?
Te stvari su se nekako spontano događale, razumijete, na istom ste mjestu, približno istih godina i nije bilo nikakvo čudo upustiti se u razgovor s nekim. To je kao recimo kad vam FB, shvativši da imate debelo ispod 1000 frendova, predloži – hej, ova osoba i vi imate toliko i toliko zajedničkih prijatelja, pa zašto onda toj osobi ne pošaljete zahtjev za prijateljstvo!?
Mlada osoba još uvijek je sumnjičava. Da, ali FB to pouzdano zna i ljudi koje vam povremeno predlaže, zasigurno imaju nešto zajedničko s tobom – ta, ne bi te FB lagao u vezi toga. A ti sam ne znaš ništa o tim nepoznatim ljudima. To su samo ljudi.
Istina, ali ste na istom mjestu, već ste ih viđali tu i to vam je zajedničko. Na tom mjestu puštaju The Smitsh, na priliku, i slične stvari – što znači da i svi koji tu dolazite volite The Smithse. Ili barem nemate ništa protiv. Ljudi koji su više voljeli Napalm Death ili Adriana Celentana išli su na mjesta gdje su puštali takvu glazbu.
Glazbeni ukus je bio važan? – ljubopitljivo će mladi čovjek.
Da, glazba je bila prilično važna.
Wait a minute…! A serije, kako ste, k jarcu gledali serije, ako već niste imali interneta. Prek televizije!?
Uglavnom uopće nismo gledali televiziju. Radije smo išli van. Televiziju si gledao kao mali – Pčelicu Maju, Branka Kockicu, Opstanak i druge stvari. A kad počneš izlaziti van – do viđenja televizija. Išli smo u kino i posuđivali filmove u videotekama. I čitali smo. Knjige. Odeš u knjižnicu i posudiš knjigu. A književnih festivala baš i nije bilo.
Nije bilo književnih festivala, pa FEKP postoji od kad ja i moji FB prijatelji znamo za sebe!
Da, ali vi imate oko dvadeset godina. FEKP-u je osamnaest, a pokrenuo ga je tip koji je također odrastao u ono predinternetsko i predmobitelsko doba. U to vrijeme i nije bilo tako puno pisaca kao danas. To jest – bilo je, ali ne toliko. U svakom slučaju živih pisaca bilo je manje. Ali neke stvari si morao pročitati, mislim - osim lektire, recimo Kerouaca, pa Hessea, Kiša i još neke. E, a onda su, mic-po-mic došli i drugi. Sredinom ili koncem osamdesetih pojavili su se pisci koji povezuju vaše i naše vrijeme.
Tko na primjer?
Ovdje je to Edo Popović – Edo povezuje sve.
foto: Giampiero Ridella
F.B., 7. lipnja 2019., Zagreb
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.