Okrugli stol o tome tko je najvažniji u književnosti

Za razliku od njezina ujaka, Nadstojnika Luciana, Nadstojnica Merida ne uzbuđuje se previše oko Interlibera. Još početkom rujna izdavačima je poslala befel da se poslije onog službenog samo za nju priredi Mali Neslužbeni Interliber u prostorijama literarne ubožnice smještene na adresi Martićeva 14d. Mali Neslužbeni Interliber trajat će tri dana i nakladnici će imati prigodu upoznati premijerku Bookse sa svojim novitetima i drugim uspješnicama.

Pa što si ona umišlja, čulo se po kuloarima, nije li to drskost prve kategorije!? Nadstojnica Merida Blagonaklona nije marila za otrovne jezike. Neka samo klepeću, ta što su očekivali – zar priliči jednoj kontesi i Nadstojnici klamzati po velesajamskih halama i naguravati se s pučanima!? Osim toga zauzeta je pripremama Okruglog stola o tome tko je najvažniji u književnosti (OSOTTJNUK), a koji će se održati u Booksi odmah poslije Malog Neslužbenog Interlibera.

Pripreme OSOTTJNUK-a bijahu iscrpljujuće. Čuli su se grubi i nepomirljivi stavovi, jer gotovo svi u lancu proizvodnje knjige mišljahu da su baš oni najvažniji.

Prvo su došli iz Vijeća nakladnika i ovako rekoše:

„Gledajte, Visosti, lijepo je što Booksa ulaže napore oko održavanja OSOTTJNUK-a, ali po nama je to posve nepotrebno. Najvažniji čimbenik smo, dakako, mi nakladnici. Bez nas uopće ne bi ni bilo književnosti, jer na našim je plećima upregnuti sve ostale kotačiće u lancu. Nakladnici su Modrići u ovoj igri, dakle organizatori i srce svih akcija koje se događaju na terenu. Bez nas bi mladež u neznanju kljucala po mobitelima, jer knjiga, oprostit ćete, ne bi ni bilo. Svi ostali su manje važni, ta to se vidi iz svemira: Kineski zid i neupitna najvažnija važnost nakladnika!"

„A pisci", odvažila se Nadstojnica Merida, „zar nisu i oni barem jednako važan faktor, da ne kažem čimbenik?"

„Hahahaha… kašlj, kašlj…", grohotom se nasmijaše iz Vijeća Nakladnika, „ta nemojte nas nasmijavati, zagrcnut ćemo se. Ta skribenčad je važna koliko i morski ježinci na koje možete stati ako ne pazite. Pisanje je bazična rabota, izmišljavaju nekaj i onda to hite na papir, ma hajte, molim vas."

Potom se ukazaše iz Vijeća urednika i ovako kazahu:

„Neka Vaša Svjetlost poživi još tisuću ljeta! Neizrecivo je važno održati ovaj Okrugljak i stvari istjerati, štono kažu, na čistac. Poznato nam je višestoljetno paunsko šepurenje nakladnika koji i dan-danas žive u uvjerenju kako bez njih ni sunce ne bi moglo izaći.Takovu nepriličnu kokodakanju valja napokon stati na kraj, jer pazite, molim fino, svakom pučkoškolcu razvidno je da najvažniji smo upravo mi – urednici. Bez nas, hrabrih rudara, književnost bi bila tek apstraktan pojam, mi smo, neka nam Vaša Svjetlost dopusti podvući, isto što i Harvey Keitel u Pulp Fictionu, odrađujemo najprljaviji posao, čistimo nered koji drugi ostave za sobom i iz običnog blata pravimo slasne ili barem relativno slasne literarne delicije."

„A što je s drugima", drznu se opet Merida, „na priliku – pisci, nemaju li i oni određenu ulogu u svemu?"

„Aaaarghhahaha… kašlj, kašlj… Vaša Svjetlost sklona je bizarnom humoru! Pisci!? Ta sama vam riječ kaže – pisci su poput vrtićke dječice što prstima nekaj obojaju i kažu, gle – naslikal sam žirafu! A gdje je ta žirafa!? Ta bratija je, ako izvolite primiti na znanje, upravo kamen spoticanja. Usporavajući faktor književnosti! Bez urednika njihove mjesečarsko-smušenjačke pripovijesti ne bi imale nikakvog, pa makar i jedva dohvatljivog smisla. Pa sve nam živce popiše, eto, budite pametna."

Dojahaše onda iz Vijeća književnih kritičara, te uzeše riječ:

„Navratismo tek iz poštovanja prema Vašoj Osobi, a u vezi OSOTTJNUK-a nemamo što kazati, osim da se tu nema oko čega raspravljati. Stvar je jasna i bistra, da jasnija i bistrija ne može biti – bez nas, kritikusa, književnost bi običnom puku ostala zanavijek nedokučiva. Mi smo ti koji odvajaju žito od kukolja, tumačimo djela, tranširamo ih i pojašnjavamo, definiramo i stavljamo na svoje mjesto, pa je tek poslije tog nevjerojatno teškog posla i samom uredniku i piscu napokon jasno o čemu se tu, k jarcu, radi. Vidite, oni to pišu, uređuju, lektoriraju, dizajniraju, tiskaju i sve ostalo, ali ako mi ne rastumačimo stvari – oni nemoćnici ne bi ni znali na čemu rmbaju i koliko je vrijedno truda. Književni kritikusi na vrhu su piramide ili ako hoćete, mi smo kano ona zvijezda sjajna što je natakarite gore na božićni bor. Bez nas, to bi bio tek okićen bor, drugo ništa."

Nadstojnica Merida već je skoro dehidrirala, ali ipak smože snage, te naloži neka joj privedu i Vijeće pisaca. I kad ovi dođoše baš ništa ne rekoše sami od sebe, već mučahu i samo stajahu ondje poput pokislih jorgovana.

Nadstojnica im natoči po dva prsta prvoklasna francuskog konjaka, te ih priupita što oni misle – tko je najvažniji u nastajanju književnog djela, tko je najsjajniji dragulj u toj kruni, te kakvo će oni stajalište zauzeti na predstojećem OSOTTJNUK-u.

„A slušajte, draga, to vam je sve baš jedna velika zavrzlama. Nakladnici su veliki džekovi i vjerojatno i najvažniji. Jer su nakladnici, ne možeš ništa bez njih. S druge strane, ne možeš ni bez urednika, u njih je velika moć i sve vide, čovječe, svaku, pa i najmanju budalaštinu odmah uoče. Onda kritikusi, u njih je opet velika mudrost, rastumače sve i presuđuju. Ne možeš ni bez lektora, ma nikako, a i ovi što dizajniraju, ajmo reć uobličavaju knjigu u nešto svidljivo i poželjno, također su važni i nezamjenjivi, u njih je velika imaginacija, da. Teško je reći, eh, a što ćemo bez slovoslagača? Svi bome junački odrađuju svoje i surađuju s drugima i…"

„Dobro", lupi Merida nadstojničkim štapom po stolu od žeženog mahagonija, „a što je s vama, piscima, kako sebe vidite u cijeloj priči?"

Pisci se zgledaše, otpiše konjaka, pa ovako rekoše: „A, slušajte, mi, eto nešto smislimo i napišemo, a to je uglavnom sve temeljeno na našim životima i onda to u jednom trenutku pošaljemo urednicima. Oni se narade, uf, još kako, i dalje onda ide sve svojim tokom."

„Pa ne može se reći da niste važni, na neki način bez vas ne bi bilo književnosti, čak štoviše – ne uviđate li da od vas sve i počinje?"

Pisci se zbuniše, te se u neprilici po glavama počešaše.

„Hmm… da, ako tako postavite stvari, da, ali gledajte – ako mi ne bismo pisali, već bi se našao netko drugi, neš ti posla. Bojim se da mrvicu precjenjujete našu ulogu, draga, naime, iz naše točke gledišta, jedino smo mi, pisci, zamjenjivi. A i ne žalimo se, pazite, ima slučajeva kad dobijemo i nekakav honorar od nakladnika. To je isto lijepo, šta ne? I Ministarstvo nam katkad tutne izdašnu potporu u džep. I pjesnici isto znaju dobiti."

Merida u nevjerici otpuhnu: „Jeste za čaj?"

„Može, hvala, ako može s rumom, prosimo lijepo, vrlo ste ljubazni. I ako imate koji keksić…"

foto: gill76915

F.B., 15. studenog 2019., Zagreb