O socijalnoj distanci i antologijskim delicijama

Sve dok prihvaćamo upute, epidemiološke i svake druge, onakve kakve jesu, dakle, ne propitujući ih i ne razmišljajući o njima pomnjivo, nekako se može durati. Istog trenutka, međutim, čim uključimo mozak i o njima počnemo razmišljati – sve odlazi k jarcu! Razmišljanje je vražja smicalica, satkano je iz mnoštva pitanja na koja se počesto ne može odgovoriti, a iz te nemogućnosti nakote se odmah i nedoumice što nas dalje vodi u stanje neodlučnosti, tjeskobe, pa katkad i čiste egzistencijalne panike.

Uzmimo, primjerice, upute o socijalnoj distanci. Kako čovjek u Zagrebu može držati distancu, a da pritom ne izgleda budalasto ili barem zabrinjavajuće usplahireno!? Dovoljno je samo napustiti sigurnost stana i uputiti se do kioska po cigarete. Rečeni kiosk nalazi se, recimo, na sedam stotina i sedamdeset metara udaljenosti. A neš ti razdaljine, lakonski će pomisliti većina nas, prijeđem ulicu i dalje samo šibam naprijed zaobilazeći sugrađane kao što vješt slalomaš zaobilazi zastavice na snježnoj padini. Da, ali samo u teoriji, u praksi, na stvarnom terenu sve izgleda kudikamo dramatičnije. Stvarnost je kaos sama po sebi i put do kioska vrlo lako može se pretvoriti u avanturu s nesagledivim posljedicama.

Čovjek nije sivi soko pa da onih sedam stotina i sedamdeset metara pravocrtno preleti. Moraš hodati, a nisi Pale sam na svijetu, hodaju i drugi ljudi i to u najrazličitijim formacijama, raširi se njih troje-četvoro, parovi se drže za ruke i ako tvrdoglavo i dalje kaniš pridržavati se uputa o socijalnoj distanci – nemaš gdje! Desno je željezna ograda pučkoškolskog igrališta, a lijevo je cesta s jurećim i parkiranim vozilima. Ta nećeš se valjda sumanuto baciti preko ograde – na što bi to ličilo? Prestravit ćeš dječicu koja tek što su opet krenula u školu. Ne možeš ni na cestu – udarit će te auto, a ako se okreneš i počneš se žurno vraćati, nema smisla. Moraš naprijed, skroz uz ogradu i sve u nadi da će mimoilaženje proći po propisima tj. da će se ovi što su se raširili, možda ipak malo ukloniti. Ali hoće li to malo biti dovoljno? Barem metar-metar i pol, jer ako je manje od toga – u prekršaju ste.

O ispijanu kava na terasama kafića i drugih sličnih objekta bolje i ne govoriti. Tamo naprosto nema uvjeta za održavanje bilo kakve distance. Osim toga, već je netko spominjao, lako je Skandinavcima držati se mjera, oni su i inače distanciranju sklona čeljad, a ovdje kod nas na jugu – to je skoro pa nemoguća misija. Mi smo preko svake mjere osjećajni, druželjubivi, volimo se rukovati, glasno pričati, grliti se, ljubiti, tapšati po ramenima, a uz to smo i tankih živaca, pa se volimo i nepotrebno potući. Sve, dakle, navike koje su u direktnoj suprotnosti s uputama o socijalnom distanciranju.

Onog trenutka kada su birtije proradile, distanciranje je i formalno otišlo k vragu. Jedini teoretski način da se pridržavamo mjera je – ostati doma, ali to više nije moguće. Sama činjenica da birtije rade, tjera nas van, jer terase se neće napuniti same od sebe.

U ono vrijeme, dok smo još bili zatvoreni po stanovima, upuštali smo se u razne akcije za koje inače nikad nije bilo vremena. Na primjer – sređivanje kućne biblioteke. Nemalo sam se iznenadio kada sam, slažući i preslagujući knjige po policama, kutijama i ormarima, pronašao više od dvadeset antologija kratkih priča, poezije, domaće SF novele, drama i svega ostalog.

Naklada MD je početkom 2000-ih, u biblioteci Živi jezici, objavila pristojan broj antologija kratkih priča. Izdvojio bih barem tri: Veliki pusti krajolik – antologija norveške kratke priče (priredio i preveo Bekim Sejranović), Animalije – antologija talijanske kratke priče (Snježana Husić i Tatjana Peruško) i Zastrašivanje strašila – antologija mađarske kratke priče (Stjepan Lukač, Jolan Mann i Neven Ušumović).

U istoj biblioteci pojavile su se još i antologije njemačke, poljske, litavske, irske, australske, slovenske, srpske, austrijske i hrvatske kratke priče. Bio je tu još i Vrhunski safari kroz carstvo engleskog jezika (obuhvaća autore književnog prostora koji, uza sve svoje kulturne i povijesne razlike i prijepore, ujedinjuje pisce iz Engleske, Škotske, Irske, Kanade, Indije, Australije, Novog Zelanda, Nigerije, Južne Afrike, karipskog otočja i drugih zemalja), a ako se ne varam, urednički je iza cijelog projekta MD-ove biblioteke stajao u to vrijeme još mlađahni Roman Simić.

Knjige iz biblioteke Živi jezici i slične, bile su (i jesu) vrlo dobra polazna točka za otkrivanje mnogih zanimljivih autora, ali i prevoditelj(ic)a koji su se ubrzo iskazali nizom sjajnih prijevoda. U nastavku bit će riječi o tri američke i još nekim drugim zanimljivim antologijama.

Elem, ako postoje pozitivne strane bivanja u izolaciji, jedna od njih je svakako i dovođenje u red kućnih biblioteka i ponovno otkrivanje knjiga na koje smo pomalo i zaboravili.

foto: Neil Moralee

F.B., 29. svibnja 2020., Zagreb