Novi gizdelinski pokret

Već neko vrijeme po sumnjivim zagrebačkim špelunkama gdje okuplja se dokon umjetnički živalj širi se priča o Neogizdelinskom književnom pokretu. Kao i sve druge priče, i ova je brzinom munje dospjela do Martićeve 14d.

Prošlo je toliko vremena otkad u Domaji nismo imali novi književni pokret – možda i šest mjeseci, pa smo po Nadstojnikovu nalogu na nekoliko mjesta pustili glas da smo u Booksi umjereno zainteresirani doznati štogod o novim gizdelinima & kaćiperkama na domaćoj književnoj sceni. Tko su, što rade, za što se zalažu, kakve su im nakane? Eto, ako su uistinu među nama – nek se jave!

U ponedjeljak listonoša Sebastijan donese brzoglas: sutra, točno u pet, dođite u Tri burmutice, ćao.

Uz malo muke prek google street viewa pronašli smo ugostiteljski objekt Tri burmutice, a gdje drugdje, već na padinama Gornjeg grada. Zadatak je povjeren reporterki Ani i njezinoj pomoćnici Dunji Draguljče. Zbog pomanjkanja prostora prenosimo oko 75% reportaže:

***

Točno u pet parkirali smo službeni Nissan Qashqai ispred Tri burmutice. Ekscentrično odjevene dame i gospoda, sve redom kicoška mladež u dobi između 20 i najviše 30 godina, šegačili su se oko stola za snooker. Po zidovima uočismo portrete odličnika kao što su primjerice: Gabriele D'Annunzio, Oscar Wilde, Roman Simić Bodrožić, Marcel Proust i još neki. Diplio je iritantan jazz. Pričekali smo da nas netko uoči kroz oblake duhanskog dima, ali nitko nije obraćao pozornost. Poučeni onom narodnom – kad neće Muhamed brdu, onda će brdo Muhamedu – pristupismo im. Predstavili smo se i predočili iskaznice.

"Hahahaha", zakikotala je najbliža namiguša, oduzela nam iskaznice, te ih pospremila u njedra.

"Mišelinka", zagrmjelo je iza nas, "vrati im iskaznice."

Nevoljko, namiguša posluša.

"Dobro, pođimo za onaj tamo stol, jeste li za pjenušac?"

Gospodin njegovana, ufitiljena brka, paunskih pokreta i držanja, besprijekorno odjeven po posljednjoj dendi modi, predstavio se kao Darius.

Dariuse, gdje se nalazimo, je li ovo glavno okupljalište Novih gizdelina?

Istina je, Tri burmutice jedina su oaza Novog književno-kicoškog pokreta u gradu podno Sljemena.

Koje su osnovne značajke nove gizdelinske književnosti? Recite štogod i o vašim vodećim autorima, te njihovim djelima?

Emh, trčite pred rudo, djevojko, polako. Za razliku od drugih književnih pokreta, mi se ne zamaramo pisanjem knjiga. U ovoj fazi, kažem ja, književnost tek promišljamo. Nismo sigurni želimo li pisati, no ako se odvažimo na takvo što, a možda i hoćemo jednog dana, bit će to po regulama koje smo si sami zacrtali.

A to su…

Što?

Regule, ispričajte nam malo o tim regulama, što ste to dogovorili?

Pa evo, mi recimo vjerujemo da pisanje uz pomoć računala čini veliku štetu književnosti. Povratak guščjem peru nameće se kao imperativ, draga moja, kužite kaj hoću reć – povratak korijenima, micika, to nam je potrebno. E sad, sigurno se pitate gdje naći dovoljne količine guščjih pera? Odgovor je – među guskama, u kokošinjcu…

Guske ne žive u kokošinjcu, no pustimo to. Kad bi i ako bi uopće ikad, o čemu bi pisali?

O tome kako je super biti kicoš ili kaćiperka, o našem životu, što radimo, o čemu razmišljamo i slično.

I što radite?

Na prvi pogled – ništa. Volimo se zbigecati i to oduzima dosta vremena. Okupljamo se i uz pjenušac pričamo o povijesti dendizma, posrnućima i usponima.

Lijepo, ali takav stil iziskuje i određenu količinu novaca, kako se financirate?

Najviše od staraca. Iz imućnih smo familija, pa smo faktički odrasli u svili i kadifi. Bilo je pritisaka da se školujemo i slično, ali na to nismo pristali. Glupo je, kužite i sami, zašto bi grbačili po školama kad oni već imaju masu novaca i svega. A, među nama rečeno, neće baš živjeti tisuću godina.

Odakle onda književnost i zašto baš književnost, a ne recimo slikarstvo ili glazba?

Odlično pitanje, baš mi je drago što ste ga postavili. Odabrali smo književnost jer to je najlakše od svega, nekako je, kužite kaj hoću reć, najdostupnija, sjedneš i pišeš. Za ovo drugo, slikanje i glazbu, treba bit nadaren.

Pa zar ne treba i za književnost imati dara?  

Hahahaha, ova vam je dobra, hihihihi… oh, bože, pjenušac mi ode u nos… hik, sorry, ma neee, kakav dar, književnost i jest super zato kaj ne trebaš niš specijalno. Svi znamo pisati, mišekica, nismo budale.

Hmmm, da, dobro, po zidovima imate slike velikih pisaca, to su, predmnijevam, vaši omiljeni autori?

Apsolutno jesu, svi oni jako lijepo su se odijevali, stopostotni dendizam, u neku ruku mi smo njihovi nasljednici. Mi smo Proustovi, Simići-Bodrožići, Wildeovi dvadeset prvog stoljeća!

Uz to što su vam modni uzori, oni su to i na literarnom polju, čitali ste njihova djela?

Čitali, čitali… što uopće znači čitati u današnje vrijeme? Ono, knjige su tu, bože, ako želimo možemo ih čitati. Neš ti posla… Stvar je u tome da mi ne moramo čitati Wildea ili Simića, mi ih i bez toga cijenimo, volimo i poštujemo. Kad bi ih išli iščitavati, to bi nekak izgledalo kao da mi sad njih tu neš provjeravamo i slično, kužite, malo bi to, onak, bilo i bezobrazno s naše strane. Tako isto i ja vas mogu pitati – jeste li ih čitali?

Jesam, veliku većinu.

E, pa… to je vaš problem. Ko ne vjeruje – taj čita. Jer je Nevjerni Toma i slično. Ima nas koji vjerujemo na riječ… malo više vjere ne bi vam preškodilo.

F.B., 22. svibnja 2015., Zagreb
foto: DPMS