Nova istraživanja književnog svemira

Pokušavajući shvatiti što će se u književnosti događati u budućnosti, makar i u onoj bliskoj, shvatili smo da ne znamo ni što se s njom događa danas. Dr. Sofoklovska poslala je literatur-statičare u izvidnicu i ovi su vrlo brzo otkrili mjesta na kojima bi se književnost danas-sutra mogla urušiti ili se već pomalo i urušava, erodira. Onda ih je poslala u prošlost i statičari su i ondje locirali nekoliko opasnih klizišta na kojima je svojevremeno moglo doći do urušavanja književnosti, ali zbog nečega nije. Htjeli su za svaki slučaj osigurati ta rizična mjesta, staviti potporne grede, pojačati armaturu, no dr. Sofoklovska naložila je da ni za živu glavu ništa ne diraju.

Pojasnila je kako zbog vremensko-prostornih paradoksa ne smijemo popravljati književnu prošlost, jer bi se onda te intervencije odrazile i na sva buduća književna razdoblja. Izazvali bi lančanu reakciju koja bi mogla rezultirati pravom katastrofom, možda čak i formiranjem literarnih crnih rupa što bi, u krajnjoj liniji, dovelo u pitanje smisao mjesta kao što je KK Booksa, tj. književnih klubova, izdavačkih kuća, knjižnica i svega ostalog. Ostali bi samo pisci u trajnoj spisateljskoj blokadi kojima nitko više ni teoretski ne bi mogao pomoći. I možda još i šačica književnih kritičara koji se ne bi zvali književni kritičari, već osobe s izraženom potrebom da nešto analiziraju, da nešto dovedu u pitanje, pojasne ili pohvale, ali ne bi znali što je to nešto.

Prokušanom mic-po-mic metodom naši vodeći stručnjaci uočili su i najozbiljniji od svih problema: književni svemir, baš kao i onaj pravi, dobrim dijelom je nepoznat i nedovoljno istražen. To je nesaglediv prostor koji bez prestanka buja i kakvo god istraživanje mi poduzimali – rezultati do kojih ćemo u jednom trenutku doći naprosto ne mogu biti točni, jer dok smo mi istraživali, književni svemir stalno se mijenjao, pa će i naši nalazi biti zastarjeli. Dr. Slonek došao je na zanimljivu ideju – da bi barem nešto shvatili, morali bismo zamoliti sve pisce svijeta da se na, recimo, šezdesetak godina suzdrže od pisanja i objavljivanja. Književni svemir bi se na taj način prestao širiti, a struka bi dobila na vremenu. Problem je, i to očigledan, što nitko živ ne bi mogao nagovoriti pisce da na šest desetljeća odlože svoja kitnjasta pera. Neki bi možda i pristali, recimo oni u blokadi ili pisci Poricatelji o kojima Vila-Matas govori u romanu Bartleby i družba, ali većina bi s gnušanjem i prezirom odbacila takav jedan prijedlog. Jer što je pisac koji ne piše? Tragičan slučaj, eto što je, u najboljem slučaju on je nadmen hipster što nesvrhovito sjedi s hladnim makjatom ispred sebe.

Netko je, ne zna se točno tko, zavapio za starim dobrim vremenima kada je pismenih ljudi na svijetu bila tek zanemariva šačica. Poslije se pismenost počela širiti brže od korone, neki drugi izborili su 8-satno radno vrijeme i faktički preko noći ljudi su postali dokoni. Proizveden je kobni višak vremena i dokonost, po nekim teoretičarima prabaka književnosti, uzela je maha i mnoge, do jučer mirne i poslušne građane, odvela na sam rub. Obični pučani uzeše kitnjasta pera i mučeni potrebom da nešto stvore stadoše mrčiti papir kao da je to normalno! I kao da to nije bilo dovoljno, izdvoji se uskoro skupina drugih koji se stadoše baviti tumačenjem onoga što su ovi pisali, jer, eto, netko je morao novopečenim piscima objasniti o čemu to oni i zbog čega pišu!

Uglavnom, naši stručnjaci nisu pronalazi odgovore, ali su zato uspjeli postaviti cijeli niz novih, teških pitanja. Književnost bi se, barem u teoriji, mogla donekle istražiti samo ako se osiguraju uvjeti u kojima će istraživanje biti moguće. Kao što smo cijelo vrijeme i slutili, zapravo su pisci najveći remetilački faktor u književnosti, svojim stalnim djelovanjem onemogućavaju da se književni svemir temeljito istraži. Da bi barem u određenoj mjeri opravdali sredstva koja smo već povukli iz brojnih fondova, postavili smo sebi jednostavnije zadaće.

Na primjer – idemo proučiti, i to izbliza, kako zapravo nastaje književno djelo. Prerušili smo se u obične ljude, pa se izmiješali s gostima ispred Bookse. Među njima se uvijek nađe i nešto spisateljskog življa (doduše ne puno, jer većina pisaca drži da je totalni out redovno posjećivati mjesta kao što je Booksa) i njih smo stali promatrati. Promatramo pisce i bilježimo sve njihove aktivnosti ne bi li shvatili u kojem trenutku iz stvarnosti prelaze u fikciju i zbog čega. Prvi nalazi pokazali su da većina njih ne razaznaje najjasnije granicu između zbilje i fikcije. Zanimljivi su i razgovori koje vode. Dvije spisateljice jučer su dobrih sedamdesetak minuta pričale o predstojećem nogoloptačkom prvenstvu Europe i izgledima reprezentacije Hrvatske.

Jedna je rekla kako ne vidi točno ni jednu ozbiljniju zapreku na putu Hrvatske do finala. Druga uopće nije bila optimistična, zaključila je da možemo biti sretni ako uopće prođemo skupinu. Ona prva nije se mogla načuditi takvim crnim prognozama. Kao prvo, rekla je, Englezi su nam stare mušterije, nabili smo im komplekse, onda Škoti i Česi, molim te - to nisu ozbiljni takmaci. Ona druga odmahnula je rukom i proglasila prijateljicu šarlatankom - igramo s Englezima u Londonu i sa Škotima, koje nikad nismo pobijedili, na Hampden Parku u Glasgowu, dakle, osvojit ćemo nula bodova ili možda tek jedan u susretu s Česima.

Onda su jednostavno promijenile temu i stale komentirati kako ispred Bookse i drugih lokala ima tako puno ljudi, a korona plamti oko nas. Složile su se kako to nije dobro i kako virusi sigurno trljaju ruke od zadovoljstva. Potom su načele i temu predstojećih izbora. Vrlo čudan razgovor, u kasnijoj analizi shvatili smo da i većina drugih ljudi vodi slične razgovore. Dubljom analizom došli smo do zaključka da je ona prva djevojka sklonija fikciji, u trenutku kada je obrazlagala zbog čega Hrvatsku vidi u finalu EP-a njezina mašta se, očigledno, rasplamsala do krajnjih granica.

S druge strane, Hrvatska je prije tri godine dospjela u finale ne europskog, već svjetskog prvenstva! Prije nego je počelo to natjecanje u Rusiji zasigurno je bilo pisaca koji su lakonski najavljivali da će Hrvatska dogurati do samog finala. I kada se to uistinu i dogodilo, a bilo je izgledno kao što je izgledno da naš redar Damjan jednog dana dobije Nobelovu nagradu za književnost, što reći o osobi koja je to predvidjela? I kako uopće rastumačiti takav jedan događaj kao što je bio ulazak Hrvatske u finale World Cupa!?

Je li to onaj trenutak kada se suluda fikcija pretvori u zbilju? Imamo razloga vjerovati da je u sportu, baš kao i u književnosti sve moguće, jer kada ne bi bilo i kada bi krajnji ishodi uvijek bili u skladu s očekivanim – tko bi uopće pratio prvenstva, tko bi uopće čitao? Ljudi priželjkuju čuda, a čini se da postoje područja gdje se ona katkad i dogode. Napokon smo došli do nečega i dr. Sofoklovska predložila je da Booksa iz fondova EU-a zatraži dodatna sredstva kako bismo nastavili s opsežnim istraživanjima.      

Prekapajući po dnevnicima brojnih književnika, evo što je Vila-Matas (naš novi omiljeni pisac) pronašao: „Pisanje nije od neke velike važnosti, ali što drugo da se radi.“

F.B., 7. svibnja 2021., Zagreb

***

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.