Nemoguća misija 2: Klauzura

Hotel Das Schloß u Banji Koviljači hotimično je izgrađen u oronulom stilu. Točnije – izvana je oronuo, a iznutra vrlo lijepo namješten, pa u ovom slučaju možemo slobodno reći: izvana jadac, iznutra gladac.

Pošteno govoreći to baš i nije hotel. Riječ je o ustanovi specijaliziranoj za dugotrajan boravak posrnulih literata iz cijele Regije i radi više nego dobro. Čuli smo da iz EU svake godine odvoje pristojnu svotu za održavanje posrnulih pisaca na životu. I onda još kažu – ne valja EU. Pa gdje će vam duša?

U sobi 316 redar Damjan zaokupljen je novim epizodama Šoping kraljice. Gro vremena literati provode uz male ekrane prateći mnoge zabavne sadržaje tipa: Šoping kraljica, Tvoje lice zvuči poznato, saborske sjednice, Big Brother, Ljubav je na selu i mnoštvo kulinarskih šovova. Što se tiče Farme – stručnjaci su zaključili kako im to moraju blokirati. Filmovi se također pažljivo biraju – u obzir dolaze samo lagane komedije, ali opet ne sve. Izbjegavaju se, primjerice, komedije u kojima je glavni lik pisac, nebitno je li uspješan ili ne.

Damjan voli Šoping kraljicu. Svaki tjedan pet cura dobiju novce i onda na brzinu kupuju stvari po gradu. Poslije još idu na frizuru i koja pobijedi – dobije džaba sve plus još nešto u kešu. Ove koje izgube također mogu zadržati sve kaj su kupile. Super!

U Das Schloßu priređuju se i razne društvene igre. Kad se kod nekog od pisaca zamijeti višak natjecateljskog žara – istog se odmah ljubazno udalji u drugu prostoriju gdje sam slaže puzzle. Da ne uzrujava druge. Sustav bodovanja takav je da se svi na koncu osjećaju kao pobjednici, a to im se još i jasno da do znanja.

"Svi ste vi pobjednici, ma bravo, samo tako!"

Alkohol i cigarete dozvoljeni su, ali Internet, novine i emisije kulturnog sadržaja – ni slučajno. Sve u svemu – u Das Schloßu literatima se ide niz dlaku u svakom pogledu. Najgore je to s posjetima iz vanjskog svijeta. Svako malo netko dođe. I ajde, neka dođe, ali zašto skoro svi pokušavaju nagovoriti ove nesretne ljude da se vrate u život? Kakva korist od toga!? Nagovaranja ili intervencije dozvoljene su u posebnoj prostoriji i uz nadzor stručnjaka.

***

Nakon sedam sati vožnje Nadzornik Lućano, Ana, Mateja, Vanja, Martina i dr. Draguljče dotaljigali su se u Banju Koviljaču.

Prvo ih nisu pustili na porti, jer već je prošlo vrijeme predviđeno za posjete, ali onda je Lućano izvadio platinastu iskaznicu KK Booksa i portir nije imao kamo. Poslušno je podignuo rampu i ugledni gosti odvezoše se u Booksi na kotačima sve do glavnog ulaza.

Dr. Matilda Milovanović-Horvat iz svog ureda na sedmom katu promatrala je dolazak uljeza i ne bi joj drago. Frknula je nosom.

***

"Inzistiramo", pjenio se Nadstojnik Lućano.

"Možete do sudnjeg dana inzistirati, ali klauzuru mi ovdje nećete održati, pa da ste sto puta iz Bookse", uzvratila je dr. Milovanović-Horvat.

"Tisuću puta inzistiram na klauzuri! Izvolite nam osigurati prostoriju i pozovite Damjana!"

"Ermh… znate li vi uopće šta je to 'klauzura'?"

Nadstojnik Lućano, dakako, nije znao. Zahvaljujući Boži Petrovu iz Mosta pojam klauzura tek nedavno je ušao u modu. Lućanu se svidjelo kako riječ lijepo grgolji preko jezika – klauzura. Kao glazura, a nije to.

Dr. Matilda dohvati leksikon, pa pročita: "Klauzura, latinski – zatvaranje. Pod 1 – zabrana pristupa neslužbenim osobama dok kandidati izrađuju pismene ispitne zadatke. Pod 2 - u Katoličkoj crkvi, zabrana pristupa osobama drugoga spola u dio samostana određen za redovnike. Onda – što zapravo želite, pismeni test ili ovo drugo?"

"Želimo neodgodivo razgovarati s Damjanom, te ga nagovoriti da se s nama vrati u Zagreb."

"Nema problema. To je moguće, ali i ja ću nazočiti sastanku, takva su pravila."

"Whatever, svejedno ćemo to zvati – klauzura."

Dr. Matilda načinila je rolajz i naložila neka se literat Damjan privede u prostoriju za intervencije.

***

Damjan je djelovao odsutno. S minimalnim zanimanjem promatrao je ta odnekud znana lica.

Prva se okušala dr. Draguljče.

Dr. Draguljče: "Damjane, to sam ja, dr. Draguljče, tvoja drugarica iz Bookse. Želiš li se vratiti s nama u Zagreb? Klupice plaču za tobom, no, želiš li poći?"

Damjan (bojažljivo dohvativši ruku dr. Matilde): "Oprostite, gospođo Drangulija, ne poznajem vas, ne želim ići u Zagreb. Ostao bih radije ovdje…"

Došao je red da Ana okuša sreću.

Ana: "Jesen ti bingulicu, Damjane, to sam ja, Ana iz officea, tvoja prija iz Bookse. Sjećaš li se Bookse? A vidi, donijeli smo ti i pomorandžice!"

Damjan: "Nisam ništa skrivio. Ne želim u buksu. Ne želim vaše pomorandžice."

Ana: "Ta nije to ta buksa. Riječ je o literarnoj ubožnici u Martićevoj, još prije par dana čuvao si klupice tamo, prisjećaš li se, ha, barem kroz maglu?"

Damjan je bojažljivo pogledao dr. Matildu.

Dr. Matilda: "Ne boj se, bit će onako kako ti želiš. Želiš li poći s ovim ljudima?"

Damjan: "Fini neki ljudi, ama ne poznajem ih. Meni je mjesto ovdje, moram se odmarati. Radi živaca."

Jednako neuspješno prošle su Martina, Mateja i Vanja. Nagovarahu ga šećerlemastim riječima, no bez rezultata. Potom pristupi i sam Nadstojnik Lućano.

Lućano: "Damjane, nesretniče, to sam ja, tvoj šef Lućano. Obećao sam da će ti kombinat tiskati knjigu o svom trošku, prisjećaš li se?"

Damjanove oči napokon zasjaše.

Damjan: "Dobročinitelju Lućano, vi ste li? Pa kojim dobrom, pobratime mio?"

Martina (šapatom): "Artemide mi, nadolazi mu polako…"

Lućano: "Da, da, da… to sam ja – tvoj dobrostivi šef, došli smo da te vodimo u Zagreb. Vrati se u kolotečinu, vrati se svojim uobičajenim zadaćama, vrati se životu, čovječe. Pa što ako nisi pobijedio s Bakinom gibanicom? Možda je onaj drugi rukopis uistinu bio bolji…"

Matilda je iza Damjanovih leđa davala znakove Lućanu da ne spominje rukopis, natječaj i sve ostale ružne stvari, ali avaj – riječi već bijahu izrečene i nitko ih nije mogao poništiti.

Damjan: "Dr. Matilda?"

Dr. Matilda: "Reci, šećeru…"

Damjan: "Smoriše me ovi nepoznati ljudi, otpratite me u moje odaje… eh, Tvoje lice zvuči poznato samo što nije počelo. Jedva čekam kakvu će nam huncutariju ovaj put prirediti Saša Lozar. No, krenimo, molim…"

***

Prije nego će ući u Booksu na kotačima i napustiti Banju Koviljaču, djelatnici kombinata još jednom pogledaše oronule zidine Das Schloßa.

"Morat ćemo pronaći novog redara…", promrsio je Nadstojnik Lućano u vjetar.

F.B., 4. prosinca 2015., Zagreb