Ovih dana Booksin znanstveni tim, koji u narednih šest mjeseci predsjedava velikim europskim projektom Temelji literature budućnosti i supernajnovija gibanja u romanu, započeo je suradnju s kolegama iz Luksemburškog kruga iscrtanog nečim na čijem čelu je dr. Miranda Omashka. Ona i dr. Slonek već su surađivali na cijelom nizu projekata, a ovo najnovije moglo bi biti i kruna njihovog znanstvenog djelovanja!
Najbolje da odmah prijeđemo na stvar. Prošlog ljeta tim Omashka-Slonek intervjuirao je oko šest tisuća strastvenih čitatelja s područja EU-a. Proučavajući prikupljene materijale uočili su upravo šokantne stvari. Naime što, pripadnici novog soja čitatelja oboružani su Kindle-ovima i kao takvi predstavljaju istinske hodajuće knjižnice. Mnogi od njih na svojim robusnim fensi-šmensi readerima imaju stotine i stotine, pa čak i tisuće i tisuće knjiga, pa se, znajući koliko knjiga imaju na raspolaganju, počinju čudno ponašati.
Kao prvo, rado će vam i s neskrivenom nadmenošću reći koliko knjiga trenutno imaju na svojem Kindle-u, iako ih vi to uopće niste ni pitali. Još ako vas vide s običnom knjigom u ruci ili, gluho i ćoravo bilo, ako kažete da baš idete u knjižnicu – gledat će vas kao da ste pračovjek ili pračovječica, biće koje se greškom našlo u budućnosti. U početnoj fazi istraživanja mislilo se da je ovdje riječ o najobičnijoj umišljenosti, no daljnjim proučavanjem tim Omashka-Slonek shvaća da je problem kud i kamo složeniji.
Dobar dio novog soja čitatelja zapravo je duboko nesretan. Dok su prije čitali po dvije, tri ili pet knjiga u isto vrijeme, danas čitaju i po dvadeset-trideset knjiga i stalno otvaraju nove! U ovoj pak fazi istraživanja došlo se do još jednog pogrešnog zaključka, a koji glasi: nije dobro kada čovjek ima nečega previše.
Promislili su dobro o ovom zaključku, konzultirali vodeće filozofe današnjice i shvatili da je to glupo. Ne može biti loše imati previše nečega, naročito ako se radi o nečemu što voliš ili ti je neophodno za sreću. Drugim riječima, kako je to slikovito objasnio jedan liberal – lijepo je imati sto eura, ali je još ljepše imati dvanaest milijuna eura!
Zapavši u slijepu ulicu tim Omashka-Slonek nije se obeshrabrio. Umjesto toga, otpočeli su još jednu seriju razgovora s predstavnicima novog soja čitatelja, otvoreno ih pitajući zbog čega su nesretni, što to, k jarcu, uporno traže?
"I onda smo napokon shvatili", kaže magistra Omashka, "veliki broj tih ljudi boluje od poremećaja kojega smo nazvali Walking Dead sindrom ili WDS. Da i vama bude jasno poslušajte potresno svjedočanstvo čitateljice Ž.B. (36) iz Omiša…"
Potresno svjedočanstvo čitateljice Ž.B. (36) iz Omiša:
"U prvo vrijeme ni sama nisam znala zbog čega stalno otvaram nove knjige na Kindle-u, a da ni jednu od ranije otvorenih nisam dovršila. Opirala sam se porivu, ali teško je oduprijeti se u situaciji kada nadohvat ruke imaš 836 knjiga, uvijek misliš – bože, što li je u ovoj, ili – možda je ova bolja. Onda sam pitanje postavila drugačije, dakle, nisam se više pitala zašto stalno otvaram nove naslove, već – zašto prestajem čitati one koje sam ranije otvorila?
Najednom mi je sinulo: prestajem ih čitati iz istih onih razloga zbog kojih sam usred osme sezone prestala gledati seriju The Walking Dead! I nemojte misliti da su zombiji problem, jer nisu, na zombije se vrlo brzo navikneš. Oni su naprosto nova realnost i kada jednom naučiš kako ih eliminirati, to je dječja igra. Pravi problem serije su scenaristi koji likove iz epizode u epizodu stalno guraju u nove nedaće. Pa dokle više, brale, stalno je nešto – ako nije Guverner, jest Negan, ako nije Negan jest nešto treće. Nema mira za Michonne, Daryla, Carole, Ricka i sve ostale junake.
I to ti udari na živce u jednom trenutku. Zapitaš se, pa zar ne mogu cijelu jednu sezonu biti na miru, saditi voće i povrće, družiti se uz roštilj i živjeti malo bez stresa? Shvatila sam da mi ide na živce upravo to što se stalno nešto mora događati. I isto to, shvatih dalje, počelo mi je smetati i u književnosti. Stalnim događanjima autori silno i nepravedno zlostavljaju likove, a čitateljima je puna kapa toga. Zar ste sadisti ili što!? Kada se prekardaši s događanjima, ja lijepo otvorim novu knjigu i tako redom. Želim čitati romane u kojima se ništa ili gotovo ništa ne događa, razumijete? Mislim da je nužno redefinirati sam pojam radnja romana, ili ga ukloniti, jer ako se podrazumijeva radnja – to je siguran znak da će biti i nevolje. To je sve tako naporno i izvještačeno, nemojte me više, molim vas…"
*
Tragom ovog i brojnih sličnih svjedočanstava, tim Omashka-Slonek, dolazi do očiglednih zaključaka i možda udara temelje literature budućnosti. U posljednjih desetak godina, stvarnost su napučili likovi kakve smo prije nalazili isključivo u galerijama strip zlikovaca i sve dok ne riješimo taj gorući problem, čitatelji žele knjige koje nisu zatrovane nepotrebnim intenzivnim događanjima i zapletima. Prestanite zlostavljati likove, pustite ih da žive običnim, što običnijim, dosadnim životima. Slično ili isto žele i filmoljupci, te ljubitelji tv-serija.
Literatura je, složit ćemo se, među ostalim i bijeg od stvarnosti. Ako nam je stvaran život dosadan – nije loše odati se romanima Stephena Kinga, ali stvaran život postao je vrlo sličan romanima strave i užasa i stoga danas želimo romane u kojima se živi na rubu dosade. Jesu li današnji autori uopće sposobni pisati na taj način tj. pripovijedati o ničemu ili o malo čemu, to ćemo tek vidjeti. Naime, već sam čin pisanja dolazi iz nečega i kani se pretočiti u nešto. Može li to nešto u konačnici biti ništa ili barem malo što – ne znamo, ali upravo radimo na tom problemu!
Za kraj, postavit ćemo niz naoko jednostavnih pitanja.
Pišete, primjerice, roman o ribaru koji, kao i svakog dana, iz Kaštel Novog isplovi brodicom na otvoreno more. Mora li ga pogoditi neviđena oluja koja će mu skršiti brod i baciti ga na pusti otok gdje će morati preživljavati narednih trideset godina? Mora li udicom zakačiti baš najveću ribu svih vremena i nemilo se navlačiti s njom? Koliko je uopće vjerojatno da se nešto slično dogodi? Može li se napisati cijeli roman o ribaru koji isplovi na more i ulovi nešto riba, ni previše – ni premalo, i vrati se mirno u luku, ni prezadovoljan – ni razočaran?
Tražimo li previše? Premalo?
foto: Fredrik Rubensson
F.B., 24. siječnja 2020., Zagreb
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
