Možda je najbolje godinama iza nas

Mogao je to biti uobičajen dan preplavljen vijestima o pandemiji, medijskim obraćanjima ministra Vilija Beroša i novim, sve strožim mjerama u borbi protiv zlehudog virusa – mogao je, ali nije. Bio sam već sat vremena budan, sjedio za računalom i pio kavu kada je, u 6:24, nedjelja gromoglasno eksplodirala prije nego što je pošteno i svanula. Zgrada se manijački zatresla. Mačak Jay Jay Okocha i Mašenka spavali su, on na svojoj deki u lavabou, a ona u krevetu – ispod police sa stotinama knjiga. Skočili smo i stali ispod zida kojeg smo u hipu promovirali u 'nosivi'.

Vrijeme se iskrivilo, svaka sekunda rastegnula se u vječnost – Jay Jay je zbrisao ispod kreveta, a mi smo se držali jedno za drugo i za štok, stajali ili pokušavali stajati na podu koji je nadrealno plesao pod nogama. Nekoliko stvari je palo, a veliki ormar s odjećom, knjigama, televizorom, cd-ima, glazbenom linijom i svim ostalim, počeo se opasno ljuljati. Povratio sam minimalnu kontrolu nad samim sobom i odlučio da mogu koliko-toliko stajati i hodati. Poput srdite ninja-kornjače skočio sam do tog velikog ormara i gurnuo ga do zida. Usput sam psovao, da li naglas ili u sebi – teško je reći.

Kakav sad jebeni zemljotres!? Pa imamo koronu. Ne možemo sve odjednom, nije pošteno! Mašenka se isto naljutila. Počela se oblačiti, vani su vrištali alarmi desetaka automobila – pogledao sam kroz prozor: ljudi su stajali na parkingu, jedni su prtljali po mobitelima, drugi gledali negdje gore. Da li da idemo van ili ne?

Nije mi se išlo. Okocha je izašao i odmah zbrisao ispod deke na krevetu. Nisam mogao ni pretpostaviti kako je to kad te probudi ovakav zemljotres.

„Ne znam", Mašenka pokušava objasniti, „mislila sam  - evo korone, to je to, znači ovako dolazi, baaaaam, iz sve snage. Kraj svijeta."

Onda je netko pozvonio. Susjed s trećeg išao je od vrata do vrata, htio je vidjeti hoćemo li van. Bio je to razuman prijedlog. Nekako nam se i dalje nije išlo, ali nije nam se ni ostajalo. Donijeli smo Okochin transporter i stavili u njega deku. Neka bude tu, nadohvat ruke. Uključili smo televizor na kojem su bile balerine, još uvijek nikakvih vijesti. Natrpali smo nešto stvari u ruksake: Tempetation kekse za Jay Jaya, Kindle, cigarete, dokumente, kartice, nešto novca i možda još neke stvari. Šta će nam to sve, mislio sam, kad je sve gotovo. Uhvatilo me ogorčenje, malodušje.

Naravno, nakon par sunčanih dana, još je i zahladilo. Mobiteli su nam zvonili. Skupljali smo stvari koje su popadale po podu. Vidio sam nekoliko pramenova neobične, crne prašine na parketu. Udarilo je drugi put. Zgrabio sam mačka, pa smo ga ugurali u transporter. Kako je u međuvremenu nabacio dobrih šest i pol ili sedam kilograma – bilo mu je unutra potaman. Ne previše komotno, ali nije se bunio.

„Idite vas dvoje dolje na parking, sad ću ja."

Nisam se još ni obukao. Mobitel je opet počeo zvoniti. Javio sam se navlačeći kaput – bila je stara. Ni njoj nije bilo jasno zašto sad još i zemljotres. Pa imamo koronu, nemamo li? Nije fer. Spustio sam se i ja na parking, svi smo gledali našu staru zgradu izgrađenu između ona dva rata, nije neka ljepotica, ali je izdržala. Nema oštećenja. Ono malo žbuke što je otpalo se ne računa. Stajali smo i čekali. Ispušili smo po cigaretu i zaključili da je prehladno. Dali smo trećem zemljotresu još malo vremena. Zemlja je mirovala, pa smo se vratili u stan da spakiramo još stvari ako budemo morali napustiti zgradu na duže vrijeme.

Jay Jay je izašao iz transportera, detaljno prenjuškao deku i onda živčano tražio doručak. Tek što poslužismo gospodina, udarilo je i treći put. Dobro, to je izgleda naša najnovija realnost. Živjet ćemo uz stalna podrhtavanja tla i zarazne bolesti, pod mjerama ograničenog kretanja, s policijom i vojskom na ulicama. Mašenka je odsutno slagala stvari u mali kofer.

„U redu, stavila si 36 svojih stvari i jednu moju. Sad stavi još nešto stvari za mene i mačka."

„Pusti me, ne znam gdje mi je glava!"

Znali smo da nećemo i ne želimo nigdje ići. Učinit ćemo to samo u krajnjoj nuždi. Televizije su se u međuvremenu organizirale i sada su svugdje bile vijesti. Pitali smo se jesu li svi živi. Ljudi su se javljali na Facebook  - živi smo. Neki još nisu, ali valjda hoće. Mnoge zgrade u centru pretrpjele su ozbiljna oštećenja, jedna djevojčica je u kritičnom stanju, automobili su ležali pod ciglama. Nazvao je brat iz Nizozemske. Ne može vjerovati.

Da, tako sad živimo. Ako izađemo van pobrat ćemo koronu, ako ostanemo unutra – ubit će nas zemljotres. Čak se i premijer požalio – ove dvije katastrofe su kontradiktorne! Uz sve to vrlo vjerojatno će pasti i snijeg, i puše jak, leden vjetar. Trgovine u susjedstvu ne rade, čak ni one koje su planirale, i unutra je rusvaj – porazbijale su se boce s vinom i druga staklovina. Sve se izmiješalo, sirene zavijaju, tlo lagano podrhtava. Kaže jedan seizmolog: može tako danima, tjednima, pa i mjesecima podrhtavati. Onaj najjači udar obično se ne ponovi, ali to nitko ne može pouzdano znati.

Kad doživiš i preživiš zemljotres, on nekako ostane u tebi, upamtiš ga na svaki mogući način, tijelo ga upamti. Mašenkin stari bio je na odsluženju vojnog roka u Banja Luci (Banjoj Luci?) kada je ondje bio zemljotres. Sjeća se svakog detalja, svega, još i danas.

*

Poslije, satima poslije, Mašenka pita: „Ko pjeva ono…

Srušilo se sve
Ljuljaju se ulice
Kao da je bijes
Kao zadnji ples
Kao da je zemljotres
Srušilo se sve…"

„Jinxi?"

„Da, Jinxi - Možda je najbolje godinama iza nas, srušilo se sve!"

Eto, to je pošteno, najbolji soundtrack za sve ovo već je napisan.

foto: Samuel Ioannidis

F.B., 24. ožujka 2020., Zagreb