Mic po mic

Papagalo Tibor šćućurio se među gomilom mekoukoričenih, sitnoslovnih kriminalističkih romana i drijemao. Sivodlaki mačak Vjenceslav zvani još i Chicharito ležao je u kutiji s djelima Stephena Kinga i držao na oku pernatog huligana. Da nije bilo Ane i Vanje koje bi se, znao je to, odmah upetljale – s lakoćom bi ga zaskočio i priklao na spavanju.

One of these days, mračne misli rojile su se u micekovoj glavušici, neće biti nikoga da te zaštiti, amigo. Ubit ću te iz principijelnih razloga, gruntao je, pa taman me poslije toga držali na dvije vrećice Whiskasa dnevno.

Dan poslije Dana knjige ni među ljudima nije vladalo praznično raspoloženje. U officeu se sastančilo od ranog jutra.

"Matematički izračuni daju mi za pravo!", Nadstojnik Luka raspalio je šakom po stolu, "Ovakvim nerazumnim akcijama čitanje se popularizira preko svake mjere."

"Slažem se", ubacila se Mika, "popularzacja – da, al ovo je, brate mili, prekardašlo svaku mjeru. Do jučer smo živli u zemlji gdje su ljudi u prosjeku čitali jednu knjigu godišnje i umjesto da se ide mic po mic, s jedne na dvije i sve tako, laganini, ovdje imamo pravi teror. Ničeg ne valja previše."

"Prosim za riječ", javila se Ana, "Oprostite, ali ja ne mogu vjerovat kakve ovo bedastoće slušamo. Kaj znači – mic po mic?"

Kad je već po drugi put čuo 'mic po mic', Chicharito je naćulio ušesa. Jel to mene netko treba?, pitao se. Odlučio je pažljivije pratiti diskusiju među ljudima.

"Mic po mic – pogača. Knjiga po knjiga – palača", pojasni Mika, "za sve treba vremena, ni Rim nije izgorio u jednoj noći."

"Actually…", poželi Dunja ispraviti nadstojnicu iz sjene, ali onda ipak zašuti.

"A gdje su još festivali", hrustio se Nadstojnik, "Sad kad zaredaju neće prestat sve do jeseni. Imamo europski, pa onda svjetski, pa će bit intergalakički još malo. Ljudi božji, nije čitanje za svakoga. S točno jedne knjige koliko je građanin RH čitao na godinu, doći ćemo na tri."

"Bogami ćemo doć i na pet", zabrinuto će Mika.

"Pa kaj", uzrujala se i Vanja, "nek čitaju, nismo li se zato i borili?"

"Heh, vidim dakle, da neki ovdje od stabla ne vide šumu", poklopi je Nadstojnik, "Nastavi li se ovako, u pitanje će doći čak i opstojnost kombinata. Ako će narod tako revno brstiti knjigu za knjigom – čemu onda začitavanje, čemu kritike, book-clubovi, čemu Booksa? Znate i sami kakvi su ljudi, počet će čitanje doživljavati kao nešto potpuno normalno, kao dio svakodnevice."

"Tako je", Mika će, "evo, kolko do prekjuče, po Zagrebu je bilo telefonskih govornica na svakom ćošku, a gdje su danas? Nema ih, jer pošto gospodski, povodljivi narod ima mobitele! Poštari su isto gotovi, eno ih, prazne im torbe. Jer pošto narod šalje pisma internetom. E, pa, pripazmo da sutra i mi ne doživimo istu sudbinu."

Ana, Vanja i svi ostali koji su tako revno podržavali akcije popularizacije čitanja, sad se napokon zamisliše. Smisao književnog kombinata je biti lučonoša, biti jedna od rijetkih bogomdanih, ekskluzivnih oaza književnosti. No što ćemo, kukala nam majka, ako narod uistinu počne neobuzdano čitati? Po tramvajima, parkićima, posvuda.

"Isuse", prestravljeno će Ana, "ukinimo za početak Začitavanje, pa ćemo poslije vidjet."

"Ne", mudro će Luka, "Nećemo nikaj ukidati, i dalje ćemo začitavati, ali s figom u džepu. Nizom mjera polako ćemo opet uzdignuti književnost do nivoa Zlatnog Teleta što će, mic po mic, obeshrabriti građanstvo. Lukavo nam valja preporučivati debele, dosadne i neprohodne knjige. Tu i tamo staviti pokoju igricu na sajt, pojačati Matkovu stripašku tribinu, Ante P. ide s novim programom gdje će se slušati ploče i onda pričati o njima, Dunja nek ide dalje s ovim svojim… štogod to bilo. Opstat ćemo, samo sve polako."

"Mic po mic", Mika će.

Očigledno me trebaju, zaključi mačak Chicharito, pa skoči kod Mike u krilo.

F.B., 24. travnja 2015., Zagreb
foto: mačak Vjenceslav zvani Chicharito