Matrix: urušavanje

Bio je dan kao i svaki drugi. Sjedili smo u hladu, pili osvježavajuće čajeve i gledali svoja posla. U parkiću se nije pomjerao ni jedan list, ni jedna travka – možda je u drugim krajevima Zagreba ponegdje i ćarlijao povjetarac, ali kod nas u Martićevoj ga nije bilo.

"Onamo, gledajte!", javi se redar Damjan.

Pogledasmo. Držeći se hlada, iz pravca Smičiklasove, prema nama je teturao čudan svat. Pri hodu se pomagao lijepo izrađenim gospodskim štapom, ali svejedno mu baš i nije išlo najbolje, te mu André i Damjan pohitaše u pomoć. Posjedoše ga na klupu, a čovjek izvadi veliki bijeli rubac i obrisa znoj s mrtvački blijedog lica.

"Pa to je gospodin Štapka, brzo čaja, dajte čaja, pisac će nam dehidrirati", zavapi Anči.

Uistinu, bio je to čuveni naš višestruko nagrađivani literat Hanibal Štapka. Niti je što objavljivao, niti ga je itko živ vidio već godinama. Pričalo se da radi na glomaznom romanu, da ga je put odveo u Ventspils gdje ga stanoviti grof izazva na dvoboj mačevima, a Štapka ga proburazi kao mijeh, te se u zoru otisnu k estonskim obalama i tu mu se gubi svaki trag. Svašta se pričalo, a sad – evo Hanibala Štapke na vratima Bookse. Kad se napoji čaja još jednom otare lice onim rupcem, pa reče:

"Milostivica, vodite me k doktoru Sloneku, prosim."

Odvedosmo ga.

Prostorije znanstvenog literarnog tima rashlađivahu moćni ventilatori. Dr. Slonek isti tren vidje u kakvom je stanju slavni skribent: "Ovom čovjeku prijeko je potrebna okrjepa!"

Nižerangirano osoblje donese sardine u maslinovu ulju i vrč domaćeg vina. Gospodin Štapka u tišini je slistio ribice, popio vino i namah mu se nešto boje vrati u lice.

"A sad recite, kakva vas nevolja donese k nama", ponuka ga dr. Slonek.

"Golema nevolja, moj doktore, pregolema i neviđena. Priča koju vam kanim potanko ispripovijedati posve je budalasta i van svih normi. Nešto, dakle, nadrealno i, učinit će vam se katkad, krajnje neinteligentno, pa ćete, bojim se, doći u napast da me ismijete i otpravite k jarcu."

Dr. Slonek samo odmahnu rukom kao da tjera dosadnu muhu: "Ta, hajte, molim vas, vidjeli smo već i predurali trista čuda. Samo vi izložite i razložite sve što vas tišti."

Čudesna pripovijest literatur-uglednika Hanibala Štapke

Opijen velikim priznanjima kojima okitiše moj roman Ogorje, omorje – sve te nagrade i priznanja, gospodo, samo su smetnja i pravi šamari piscu – a ja se, kako kazah, svejedno opih i na krilima te, hajmo reći, umišljenosti, odlučih okruniti svoj književni opus jednim stvarno tustim i gustim romanom koji bi se po prilici prostirao na barem dvije i pol tisuće stranica i ispod toga, mišljah, ne bih nikako išao – jer čemu onda sav trud!?

Tako si zacrtah. Nadmeno, zar ne? Ali što ćemo, dušmani me obasuše nagradama, spjevahu mi silne laude i nevoljnog uvjeriše kako su u mene nadljudske pripovjedačke moći, pa mi se onda valja uhvatiti u koštac s pripoviješću himalajskih proporcija i ništa manje od toga. Ta nisam sićušna i nevrijedna, potkapacitirana buha, već književni titan koji svijet mora mjeriti svojim aršinom. Ah, kakva sam samo napuhana budala bio! Žmarci me tjestaste nelagode prođu kad se sjetim…

Elem, uzeh si i podosta vremena baš kao da ću živjeti stoljećima, pa cijele tri godine utroših na samo skiciranje. Skicirah tu epsku pripovijest poput kakva geodeta, iscrtavah brojne linije pripovijedanja, pa onda alternativne pravce, podpripovijesti i raznorazne pripovjedne rukavce, trase, kanale za navodnjavanje, fjordove, klance i vodopade. Da ste me mogli promatrati sa strane, kažem vam, pričinilo bi vam se kako, eto, imate čast gledati genijalnog stratega Napoleona koji, ne znali ga jadi, nevidljivim generalima tumači gdje valja udariti pješaštvom, a gdje konjicom i tako redom.

Bijah, domaćini dragi, klaun i obična luda, a mišljah da sam kralj.

Četvrte godine naoštrih pera, napunih tintarnice i dovukoh cijeli vagon papirusa, te udarih pisati – ispočetka hitro, a onda, kako se materijal gomilao i ja usporih sve do brzine nevoljna puža golaća kojemu s jednog na drugi kraj vinovorodna lista treba cijelo ljeto! Želja mi očigledno ne bješe u skladu s mogućnostima, ali rekoh sebi – e, vala, nema povlačenja! Ustrajat ću na putu koji sam zacrtah, pa makar me našli mrtvog za pisaćim stolom!

Načrčkah i namrčih možda i blizu pet stotina stranica i tu se – evo točno na ovom mjestu – sudba okrenu protiv mene. Pogledajte samo, molit ću, vidite kako se tekst ovdje urušava, a gdje se i u što urušava, kakav je to crni bezdan – to vam ne bih znao kazati. Danima iznova pokušavah preletjeti taj ponor, ali avaj, svaki put i na gotovo istom mjestu – hop – tekst se iznova počne urušavati. Onda se domisilih, e nećeš majci – zatrpat ću tu vražju anomaliju pridjevima! Po zakonima fizike, svaka rupa ima dno, pa valjda ima i ova ovdje što mi ždere pripovijest kano aždaja. I stadoh tako zatrpavati to nezasitno grotlo kićenim pridjevima, krajnje temeljitim opisima prirode i svega što se dade opisati, a sve u nadi da ću uspjeti u svom naumu i premostiti nepremostivo.  

Ništa. Mogao sam, čini mi se, do sudnjega dana tako i svejedno ne bih uspio. U neke sitne sate, već posve obuzet srdžbom, spalih cijelih stotinu i pedeset stranica, te udarih tako izdaleka alternativnim pravcima, razgranat ću priču po lijevom i desnom krilu i tek stotinjak stranica iza provalije – opet ću je spojiti, sljubiti i nastaviti tamo gdje prvotno, prije kobnog urušavanja, i stadoh.  

Cijelu zimu i frtalj proljeća ispisivah stranicu za stranicom, i kad sam već pomislio – pa, bogati, vidiš kako to glatko ide – prvo se uruši jedan, a do zore drugog dana i onaj drugi krak priče. Uruši se, druzi, pred mojim očima, rečenica za rečenicom – paf, paf, paf! Taj ponor, taj prokleti kanjon, nije ostao isti, već se širio, i opet me nepripravnog zaskočio. U krajnjem ljudskom očaju, ostavih se pera i stadoh sve tipkati u word dokument, ali pogađate – bezdan je čekao i tamo. Uostalom, pogledajte sami.

***

Na ovom mjestu gospodin Štapka uruči dr. Sloneku disketu: "Tu vam je sve."

"Ali… pa mogli ste i na stick prebaciti, no dobro, idemo k arhivarima – oni se još i danas drže Windowsa 95."

Dr. Slonek ubaci disketu u taj muzejski primjerak računala koji naši arhivari ljubomorno čuvahu još od utemeljenja Bookse. Kad poslije možda desetak minuta doskrola na mjesto nesreće slova na ekranu urušavahu se kao u Matrixu, jer to, na koncu konca, i jest bio matrix kao što je to i svaka proza koju živ čovjek stvara.

Dr. Slonek skrolao je bjesomučno ne bi li dosegnuo dno tog bezdana nad bezdanima, ali zaludu: "Svi sveti … pa ovo je… pa ovo je fenomen u književnosti znan kao Petrogradski daždevnjak… da, nema što drugo biti, my god, snašao vas je Petrogradski daždevnjak!"

(nastavlja se)

foto: Sergey Kochkarev

F.B., prvi dan ljeta 2019., Zagreb