Lovorike za Lućana

Na naslovnici hrvatskog izdanja mjesečnika Nadstojnik stajao je portret Nadstojnika Lućana. Taj ugledni, specijalizirani časopis izlazi u tridesetak zemalja svijeta, a bavi se uglavnom temama iz svijeta nadstojništva. Pokrenut je 1887. u Oslu, a već 1906. glavno uredništvo premješta se u London gdje se nalazi i danas. Godine 1933. utemeljena je nagrada Zlatni štap, a dodjeljuje se Nadstojniku godine u svijetu.  

Za proteklu 2016. Zlatni štap jednoglasno je dodijeljen čeličnoj pesnici literarne ubožnice Booksa – Časnom Nadstojniku Lućanu! Ovom prigodom, na tradicionalnom Nadstojničkom balu u Londonu, načinjen je i veliki intervju kojega zbog pomanjkanja prostora prenosimo u ponešto skraćenoj verziji:

Nadstojniče Lućano, najmlađi ste dobitnik Zlatnog štapa u povijesti. Kakav je osjećaj primiti ovakvo jedno priznanje?

Što reći? S jedne strane to je osjećaj ushićenja, a odmah potom i velike odgovornosti. Biti Nadstojnik u ova bremenita vremena nije lako. Vjerujte, ima dana kad se pitam što mi je sve ovo trebalo u životu? U takvim trenutcima spremno bih odstupio, ali u čiju korist? Na horizontu ne vidim osobu koja bi mogla suvereno i efikasno rukovoditi kolektivom kakav je Booksa.

Sve donedavno imali ste velikih problema sa sindikatom. Kako ste to riješili?

Zapravo vrlo jednostavno. Prije godinu dana u sklopu antirecesijskih mjera dokinuo sam mnoštvo besmislenih povlastica, među njima i sindikašenje. Na čelu Booksina sindikata, zamislite samo, sjedila je Ana iz officea – moja protukandidatkinja na izborima za Časnog Nadstojnika! Koristeći se položajem sindikalne povjerenice stalno mi je podmetala klipove. Nisam više htio trpjeti udarce, pa sam ukazom naprosto ukinuo cijelu stvar.

Ovaj hrabri potez naišao je na veliko odobravanje u nadstojničkoj zajednici. Ta zloglasna žena Ana svojevremeno vas je nazvala najvećom štetočinom u povijesti literarnih kombinata. Je li joj danas neugodno?

Ni najmanje. Pa ona je velika drznica, nedavno smo tu imali krizu biblijskih razmjera. Doznavši da je Bob Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost, dio Booksinih djelatnika s njom na čelu započeo je veliko slavlje. Izjurio sam ih van i otrpio višednevne prosvjede. Samo uz pomoć hrabrih zaštitara očuvao sam integritet Bookse. Zbog izrečenog mišljenja skoro su me razapeli.

Uistinu nečuveno! Uz sve to stolujete u skromnom nadstojničkom kabinetu, o kakvom je prostoru riječ?

Pa gledajte, to vam je prostor od kojih 180 kvadratnih metara – moj skromni kutak, mala biblioteka, radni stol sa šest Appleovih računala, bar s možda tridesetak vrsta neloše kapljice, stol za snooker – skučeno je, istina, ali ne žalim se. U našem narodu kaže se: ako čeljad nije bijesna, nema veze kaj je kuća tijesna.

Sto-o-sam-de-set kvadrata!? Poznajem Nadstojnike kojima to ne bi dostajalo niti za cipele! A ljetne rezidencije, kak stojite s ljetnim rezidencijama, vi skromni, mladi čovječe?

Nekak duram, rezidencije imam na otoku Hvaru, apartmančić u Dubrovniku i nekaj malo grunta na Bahamima. Znate, Booksa je kombinat u razvoju. Predmnijevam doći će i bolji dani. Izvukli smo se iz recesije, to je najvažnije.

Što činite u slobodno vrijeme?

Slobodnog vremena je malo, koristim ga za dobročinstva, takav sam čovjek. Nedavno, prigodom posjeta Ujedinjenom Kraljevstvu, uredio sam da našeg redara Damjana prevedu na škotski. Dobar je čovjek, ali ima tu bolest  - misli da mora pisati i onda, kaj ćeš, moraš mu nekak pomoći.

Držite se podalje od velike politike, no nije tajna kako vas određene grupacije ovih dana nagovaraju da se kandidirate za gradonačelnika Zagreba?

Hm-da…. Bih li bio najbolji gradonačelnik svih vremena? Ne znam, možda, vjerojatno bih ostavio traga. Reći ću vam nešto, iako se ne čini tako – biti na čelu Bookse zahtjevnije je nego stolovati gradom. Niš ne velim, laska mi što me sugrađani svako malo zaustavljaju na ulici, na tržnici, posvuda i potiču na kandidaturu: 'Hajte, gospodine Lućano, kandidirajte se'… Ipak, osjećam kako sam potrebniji kombinatu. Započeo sam tu određene procese i sad želim vidjeti plodove.

Za kraj, što možete poručiti mladim ljudima koje privlači nadstojnički poziv?

Ja sam od šeste godine života znao kako želim biti Nadstojnik. Mislim da se to javi u vrlo ranoj fazi, s deset-dvanaest godina već je prekasno. Radije bih nekaj poručio roditeljima: Dakle, ako vaše dijete priča kao Nadstojnik, ako se u igri s drugom djecom ponaša nadstojnički – samo se maknite ustranu i pustite ga, to dijete pronaći će najkraći put do nadstojničke stolice i nemojte, zaboga, vi biti onaj tko će mu se ispriječiti na tom putu. Istina, težak je ovo kruh, ali kad sve zbrojiš i oduzmeš – isplati se.

Ako to veli najmlađi dobitnik Zlatnog štapa u povijesti – onda će tomu uistinu biti tako. Gospodine Lućano, hvala na razgovoru!

Ma nema na čemu.

***

F.B., 17. veljače 2017., Zagreb