Sinoć su na društvenim mrežama procvjetale sumračne, zastrašujuće i upozoravajuće fotografije iz Bergama: konvoj vojnih kamiona odvozi leševe na kremiranje. U gradu više nema mjesta. Broj zaraženih korona virusom u Italiji premašio je 41,000, umrlih je 3,405, od toga samo jučer – 427. U Iranu i Španjolskoj zaraženih je po 18,000, u Njemačkoj više od 15,000, u USA je u samo par dana već 14,000 zabilježenih slučajeva. Crne brojke rastu iz minute u minutu.
Svijet je stao i umjesto prizora zombie-apokalipse s malih ekrana, sada se sve premjestilo u stvarnost. Apokalipsu možemo promatrati s vlastitih balkona. I ne samo promatrati – svi smo preko noći postali dio procesa. Dok je trajalo u Wuhanu, u kineskoj pokrajini Hubei, nekako to i nismo najozbiljnije shvatili. Daleko je Wuhan, kineski epidemiolozi riješit će problem, doći će ljeto, pa Europsko nogometno prvenstvo i Olimpijske igre u Japanu.
A onda je COVID 19 poharao Lombardiju i bez zaustavljanja se stao širiti po Europi i ostatku svijeta. U ovom trenutku zaraza je prisutna u više od 170 zemalja. WHO, Svjetska zdravstvena organizacija, i službeno je objavila pandemiju. Ljudi su pohrlili u trgovine. Jedni su trpali u kolica brdo svega, drugi su gledali prazne police na tv-ekranima ne odobravajući takvo ponašanje, potom su i oni potrčali u nabavku. Nestade toalet papira, pred mesnicama veliki redovi, onda smo se na društvenim mrežama nemilice sprdali s fenomenom stvaranja zaliha toalet papira i brašna. Kod nekih su, očekivano, proradili trgovački instinkti i želja za brzom zaradom u doba pomutnje. Novinari su nazvali nekolicinu preprodavača zaštitnih maski – po glasovima se moglo odrediti da je riječ o mladim osobama. I svaki svoju robu hvali: „To su vam specijalne troslojne maske, štite vas od svega."
Moramo ostati doma, to je direktiva, ključno je da ne bauljamo bez potrebe naokolo. Vidjeli smo prije mjesec dana opustjele ulice višemilijunskog Wuhana. Gdje su ljudi? Doma, u izolaciji, poštuju direktive. U Europi, znali smo, to neće ići lako. Zatvaraju se škole, ugostiteljski objekti, u slobodarskoj Bologni ljudi izlaze na balkone i pjevaju Bella ciao – koroni za dišpet! U Beogradu policijski sat. Građani stariji od 65 godina neka ne izlaze iz svojih stanova i kuća. Starci svejedno izlaze i jedan od njih kaže – I šta će sad policija, neka me hapse, nek me ubije korona, briga me. Tako je u većini europskih gradova. Kada su u Belgiji zatvarali lokale, ljudi su do ponoći bili u kafićima, a poslije, dio je samo prešao u susjednu Nizozemsku gdje je još sve radilo i nastavio tulumariti.
Nastava se organizira preko tv-a i različitih platformi putem interneta. Jedna od najboljih provala na Facebooku: Ne idite na HRT3, u tijeku je kontrolni iz matematike!
U Hrvatskoj je broj zaraženih 110. Izlazim po cigarete, malo tko se drži razmaka od jednog ili dva metra, parovi se drže za ruke, grad još nije prazan. Ne još zadugo, bojim se. Ovo bi moglo potrajati, ali kako će svijet izgledati sutra tj. jednog dana kada mine ova naša korona-apokalipsa? Hoće li uopće minuti ili će se na nju nadovezati nešto novo? Što nosi budućnost i hoće li nas uopće biti u toj, kakvojgod postpandemijskoj budućnosti?
Jedni se nadaju da će se svijet promijeniti nabolje. To što nas je virus privremeno udaljio, natjeralo nas je, vidi vražjeg paradoksa, da budemo bliži jedni drugima i možda nam to ostane. Možda shvatimo da su propovjednici nove mržnje i netrpeljivosti najgori od svih virusa, pa ih prestanemo birati na nekim budućim izborima. Možda, tko zna. Možda će oni koji su u samoizolaciji otkrili sve čari čitanja, nastaviti s tim i poslije. Možda će nam novootkrivena solidarnost prijeći u naviku, možda će privremeno zakopane prastare svađe i sukobi ostati zakopane i u doba poslije virusa. Moguće je da shvatimo kako je zapravo veliko olakšanje kada nisi u zavadi s ljudima. Još nešto se dogodilo u ovih par tjedana – ravnozemljaši, protivnici cijepljenja i zdravog razuma općenito, nekako kao da su utihnuli, ne sasvim, ali i ovo koliko jesu – dobro je.
Mnogi, među njima i brojni pametni i knjiški ljudi, vjeruju da će svijet biti bolji. Platit ćemo veliku cijenu, u ljudskim životima i teškim krizama koje slijede, ali bi se na koncu mogli promijeniti nabolje. Ako ništa drugo, lijepo je vjerovati u to, uhvatiti se barem u razmišljanju da postoji i takva mogućnost.
Dok s balkona gledamo kako gužva na parkingu ispred Spara polako jenjava, a ulice se prazne, teško je prečuti i one druge, a i među njima je dosta pametnog i načitanog svijeta, gdje govore da će sve ostati isto. Povijesno gledano, nikada nismo izvukli pouke, pa čak ni poslije najvećih katastrofa. Poslije Drugog svjetskog rata na trenutak se učinilo da smo nešto naučili i da možemo bolje, ali to nije potrajalo. Vrlo brzo, kao da nam je to sudbina, podijelili smo se, vratili se u svoje male sebičnosti, svađe, pohlepe, ljubomore, mržnje i bjesove – ustrajali smo na putu prema dolje.
Po običaju, i ova – kao i sve prijašnje katastrofe, izvlači iz ljudi i ono najbolje i ono najgore.
***
Booksa je već danima zatvorena. Na klupicama nema nikoga, baš kao ni u parkiću. Povukli smo se u samoizolaciju i samo virtualna Booksa daje znakove života. Naši književni kritičari čitaju i u izolaciji. Hoće li ova kriza smekšati njihova tvrda srca? Teško je reći. Kažu da njih ništa ne može slomiti.
Živimo nešto potpuno novo. Izgubili smo onaj lažni osjećaj kontrole, očigledno smo ranjivi i bez obzira na sva stručna i nestručna mišljenja, potpuno je jasno da ne znamo koliko će sve ovo potrajati. Podcijeniti pandemiju nije pametno, morali bi ostati doma, pomoći onima koji su sami i nemoćni i držati se zajedno u ovoj nametnutoj razdvojenosti.
A poslije, ako se sjetimo korone i svega što smo izgubili ili mogli izgubiti, i nešto dobro izvučemo iz ovoga – dobro, ako ne…
foto: Christopher Penn
F.B., 20. ožujka 2020., Zagreb
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
