Knjiške osamdesete

Osamdesetih se u kombinatu nitko živ ne sjeća. Osim arhivarskog pobočnika Dumitrua, a on ne želi govoriti o njima. Na svaki upit odmahuje glavom ili se povlači u čajnu kuhinju.

Mika i Vanja od slabe su koristi. Rođene su negdje krajem sedamdesetih ili čak ranih osamdesetih. Znači u to vrijeme igrale su se lovice, lanca probijanca, trule kobile, gumi-gumi i drugih igara. Bijahu premlade za bilo što drugo. Ana iz menadžmenta rođena je '90. ili '91., a Luka, zli blizanac dr. Ostojića još i koju godinu poslije. O Dunji Draguljče bolje i ne govoriti. Ona je svijet ugledala tek krajem dvadesetog stoljeća.

Pošto su osamdesete dekada koja se, iz više razloga, poput bumeranga vraća i dan-danas, kad smo već duboko u drugom desetljeću novog milenija, valja nam negdje pronaći žive svjedoke crno-bijelog svijeta. U prvom redu želimo doznati što se čitalo. O novovalnoj glazbi znamo uglavnom sve, pa to ostavljamo po strani. Također, poznato nam je da nije bilo Interneta, mobitela i sličnih pomagala i da su ljudi jeli koru s drveća, koprive, žgance ili kupus kad bi bili bolji dani. Zadaća se ne čini osobito teškom, ali na terenu i nije baš tako.

Svjedoci vremena nude nam neodređene odgovore, žale se na goleme rupe u sjećanju ili jednostavno okreću glavu i prelaze na drugu stranu ulice.

Nakon višednevne potrage pronalazimo tek šačicu sugovornika iz čijih iskaza uspijevamo dobiti kakvu-takvu sliku o knjiškim osamdesetima.

"Kaj smo čitali?", mršti se Tina, "Hmmm, Harold Robbins bil je broj jedan: Betsy, Kamen za Dannyja Fishera, Avanturisti. Onda Sidney Sheldon, odmah do njega. I Castaneda, da, Carlos Castaneda, to su ti svi živi čitali."

Kuzma gladi brkove požutjele od duhanskog dima, ponire u memoriju sjećanja i za tili čas izvlači pristojan ulov. Kao apsolutni broj jedan i najveći hit među omladinom bivše Jugoslavije navodi Mi djeca s kolodvora Zoo, pa onda redom: Žene i Bludni sin od Bukowskog, Strah od letenja Erice Jong, serijal Dune Franka Herberta i sve od Henry Millera.

Dobroslav i Lana žele nam ispričati o koncertu Azre na kojem su se upoznali. Uljudno ih navodimo na literarni kolosijek. Treba im malo vremena i onda, kao pokisle vrane iz prakmice vremena, jedna za drugom, izviru neke od popularnih knjiga osamdesetih, nude nam i mini-top liste:

Stepski vuk - Herman Hesse, Nepodnošljiva lakoća postojanja -  Milan Kundera, Let iznad kukavičjeg gnijezda - Ken Kesey od stranih, te Ca. Blues - Milan Oklopdžić, Zagrepčanka - Branislav Glumac, Besnilo - Borislav Pekić, Kužiš stari moj -  Zvonimir Majdak i Povijest pornografije - Goran Tribuson od domaćica.

Dobroslav inzistira da na listu denemo Politikin zabavnik, Alan Forda i Džuboks. Kažemo da ne možemo ništa obećati, jer da to ipak nije književnost.

"I nije", srdi se čovjek, "to je više od književnosti, samo kaj vi to ne kužite!"

"Whatever", promrsi Dunja.

Hektor, slučajno profesor hrvatskog, rado se prisjeća svoje literarne mladosti i sipa kao iz rukava po njemu najvažnija i najčitanija književna djela u to vrijeme: Lolita - Nabokov, Mučnina – Sartre, Rad na duši - Martin Walser, Sto godina samoće – Marquez, Hidrogenski džuboks - Allen Ginsberg i Pisac iz sjene - Philip Roth.

Kao razvidno učenom čovjeku postavljamo mu najteže pitanje: kad bi morao odabrati samo jednu knjigu, koja bi to najbolje simbolizirala osamdesete?

"Oklopdžićev Ca. Blues!"
"Zašto?"
"Teško je to objasniti, ali Ca. Blues – to su vam osamdesete. Ima ono nešto, X-faktor kak bi vi današnja mladež rekli. Eno i danas je imam doma."
"Možete mi posuditi?", Dunja će.
"Ne mogu."
"Vratit ću vam, ja sam čuvarica Muzeja nezavisne kulture u KK Booksa."
"Da, i?"
"Pa to vam je garancija da sam poštena i kulturna cura koja posuđene knjige vraća neoštećene."
"Ne, ni govora, Oklopa ne dam, pa da bog kaže."

Zaključak: Čast glazbi i svemu, ali književnost osamdesetih bila je još uzbudljivija i to vam velimo mi – današnja omladina!  

F.B., 13. ožujka 2015., Zagreb
foto: K. Cats