Jelly Monster

Iz stroja izbačeni prijatelju,

Ne žalostite se! Navukli ste hunjavicu, pa što, neš ti boljetice. Dok ste vi klamzali po debelom moru, Patrick Modiano dobil je Nobelovu nagradu za književnost, a to je, vidite, neizlječivo.

Goncourta čovjek nekak i predura, ali s Nobelom kad te zaskoče – nemaš više kamo. Sjećate li se možda glumca po imenu Cuba Gooding Jr.? Ne baš, e pa nije nikakvo čudo. Otkad je 1997. nagrađen Oscarom, karijera mu se strmoglavila kao orao kliktaš kad se s kilometra visine obruši na kakva prerijskog zekana.

Nema ti nikaj gorje neg veliko priznanje kad te zadesi. Osobito u književnim vodama. Pisci su najveći jalnuši u povijesti Svemira. I drugi umjetnici također, ali kod literata vam to baš hudo zgledi. Od jala im zna past šećer, izbiju im plikovi po koži, zuji u ušima, onemoćaju načisto.

Čast izuzecima! Ima ih koji dobro podnesu uspjehe kolega, nikaj ne velim.

Prije koju godinicu dr. Ostojić i dvojica uglednih austrijskih teoretičara književnosti izveli su niz pokusa na piscima. Kad je došla sezona književnih nagrada odvedoše tu probranu grupicu književnika u Booksin podrum. Oduzeli im mobitele, iskopčali internet, ukratko – izoliralo ih od vanjskog svijeta, tako da ovi nisu znali kaj se gore događa.

Trećeg dana izdvojiše jednog pisca, nazovimo ga Tristan, prikopčaše ga na dijagnostičke instrumente i ovako mu rekoše:

"Eh, Tristane, imamo super-duper vijest! Tvoj dobar jaran Lovro, dobil je Žumberačko pero za najbolji roman, nije li to cool?"

"Grmpfh… koji Lovro?", zajapureno će Tristan.

"Tvoj kompa – Lovro Ranogajec, nagradiše ga i eno, već mu se javil jedan ajnc A izdavač iz Londona, poručuju da žele pod hitno prevesti Krik s ljuljačke, a raspituju se i za njegova ranija djela."

"Ma što to govorite?"

"Uistinu, nije šala. Lijepo je krenulo prijana Lovru, kaj ne?

"Nagradilo ga za Krik s ljuljačke!?"

"Jednoglasna odluka žirija", sadistički će dr. Ostojić.

"Pas mater…"

"Što to veliš?"

"Ma niš, nekaj me vu želucu frče…"

"Želiš li, Tristane, da ti pročitam obrazloženje žirija?"

"Nemojte!", kriknu unezvijereni Tristan, "Ma što to… skidajte me s ovog za ime Kristuša, đubradi… moram van, zraka, zraka mi fali…"

Da ne duljim, uvaženi tim književnih teoretičara suočio se s groznim Tristanovim nalazima. Zamijećen je drastičan pad eritrocita, gušobolja, osip u predjelu vrata, tahikardija, znojenje, gastritis i grčenje mišića. Ispitanik je posrćući izjurio van, spotaknuo se i udario čelom u čeličnu policu s knjigama. Prevezen je na hitnu u Draškovićevoj gdje su mu zašili posjekotinu. Usput mu je priopćeno da Ranogajec nije dobio Žumberačko pero.

"Nije… meh, do đavola, baš mi je žao", nevješto je hinio tugu.

"Znaš, Tristane", dometnu dr. Ostojić, "Žumberačko pero niti ne postoji, a ti bi to bar trebao znati, bogamu."

"Jasno, ne postoji, gdje mi je pamet. Svejedno, žal mi je mog frenda Lovre."

"Ne mora ti bit, na putu ovamo javiše mi da je dobil nagradu Jutarnjeg lista, eto!"

"Gmlj&$#%&)()*WŽgnjčku!!!"

Kao što vidite, Pukovniče, neće Patricku Modianu bit bajno s Nobelom. U svakom ili skoro svakom književniku (pa tako onda i u svakom Patrickovom književnom kompiću), čuči čudovište ljubomore – Jelly Monster.

Srdačan pozdrav,
F.B., 10. listopada 2014., Zagreb

foto: Johnny Vulkan