Intervencija u Booksi ili Damjanovo putovanje nakraj noći

Redar Damjan pripremao se na put. Kao i svakog ljeta, kanio je dobar dio godišnjeg provesti u djedovoj zagorskoj kleti. Prebirao je po kućnoj biblioteci ni sam ne znajući koje bi knjige ponio sa sobom. Najbolje bi bilo, zaključio je, uzeti par laganih, lepršavih, ljetnih naslova, ali avaj – takvih na njegovim policama nije bilo na bacanje. Čak štoviše, izuzev dvije-tri knjige iz legendarne biblioteke Vjeverica i Kuharice iz serije Sopranos koju je svojevremeno dobio na dar, druge prozračne i lepršave literature gotovo da i nije bilo. Mogao bi obići par knjižnica i posuditi štogod, ali to bi, unaprijed je znao, završilo tako što bi izgubio sate i sate, i na koncu odabrao par vrlo čudnih i neobičnih knjiga koje na koncu uopće ne bi pročitao.

Povrh svega, posve nenadano, stigla mu je poruka da što prije, najkasnije za sat i pol, dođe do Bookse u kojoj je došlo do posvemašnje krize na arhivarskom odjelu. Nevoljko je ostavio sve, uzeo lulu i sunčane naočale, te se otputio u Martićevu. K jarcu i arhivari, gruntao je u sebi, a dan je bio sparan, težak i nevoljan. Ne sluteći ništa, ušao je u kombinat, liftom se spustio do razine minus tri, prošao dugačkim hodnikom sve do ureda, kratko pokucao i otvorio teška, prastara vrata koja su jezivo zaškripala.

Istog trena stao je kao ukopan, ondje su redom na sofama i foteljama sjedili Nadstojnica Merida, magistra Sofoklovski, dr. Slonek, zamjenica predstojnika arhivarskog odjela kojoj je uvijek zaboravljao ime – a mogla se zvati Koraljka ili Nives ili nešto u tom stilu, ex Nadstojnik Lucian i još dvoje ili troje njemu nepoznatih lica. Na niskom masivnom stolu ispred njih nakotile su se pive i druga osvježavajuća pića.

„Ma što…“, oštro je započeo, „kakva je ovo vražja sačekuša!?“

Nadstojnica Merida (zvana Meri) dala je znak i dvojica nižerangiranih arhivara dohvatiše unezvijerenog redara i posjedoše ga na stolicu, nasuprot mrke družine.

„Onda dobro“, Nadstojnica Merida lupila je svojim nadstojničkim štapom o pod, „možemo početi – Damjane, ovo je intervencija, mi ti samo želimo dobro, u redu?“

„Istina je“, nadovezala se magistra, „poznato nam je da već tjednima planiraš otvoriti izdavačku kuću i ne samo to, želja ti je otvoriti malu izdavačku kuću, a to su, dragi Damjane, planovi koji te mogu odvesti u propast.“

„Ravno u pakao!“, srdito je povikao bivši Nadstojnik Lucian i šakom udario po jednoj od nosivih greda.

„Samo malo…“, zaustio je Damjan koji je bio toliko uzbuđen da nije mogao napuniti lulu duhanom, pa je Nadstojnica dala znak dvojici rabijatnih arhivara-pripravnika da mu oni priprave lulu.

„Najbolje što možete u ovom trenutku je šutjeti i slušati“, ubacila se zamjenica predstojnika arhivarskog odjela čijega imena se Damjan nikako nije mogao sjetiti, „jer tako vam to ide na intervencijama, vaša želja za otvaranjem, osnivanjem izdavačke kuće, i to male izdavačke kuće, jedna je od najpogubnijih, a u isto vrijeme i najžarkijih želja koje mogu obuzeti čovjeka, vjerujte mi, znam o čemu govorim – ovo mi je šesta intervencija ove vrste, a tijekom prve, bila sam na mjestu na kojem ste vi u ovom trenutku, nesretni mladiću. Drugim riječima – razumijem kako vam je, svi razumijemo.“

Dr. Slonek se nakašljao, spojio je vrhove prstiju lijeve ruke s vrhovima prstiju desne ruke i uzeo riječ: „Bit ćemo iskreni, Damjane, ovo neće biti lako, stvar je ozbiljna i složena. Svojevrstan egzorcizam, prije nego intervencija, rekao bih. Ideja o osnivanju izdavačke kuće, k tomu još i male, proklijala je u tvom umu i metastazirala na srce. Čini ti se, pače – potpuno si uvjeren, kako je ta ideja zlata vrijedna, pa ima li nešto ljepše i korisnije nego hititi se u izdavaštvo!? Teško ti je zamisliti nešto u tom rangu, zar ne? Biti izdavač jednako je primamljivo, ako ne i primamljivije, nego biti Nadstojnik književnog kluba ili vlasnik momčadi koja se natječe u utrkama Formule 1. Ali nije, vjeruj nam – nije.“

Bivši Nadstojnik Lucian skočio je sa sofe i srdito još jednom udario šakom u nosivu gredu: „Ofkors da nije, to je put u pakao, ravno u srce najcrnjeg pakla paklenog!“

„Smirite se, ujače, želite li da se strop sruši ili što?“, iznervirala se i Nadstojnica Merida.

„K vrapcu i sve, ne mogu se smiriti i gledati ovog mučenika kako svojevoljno srlja u posvemašnju i najnaravniju propast.“

„Razumijem, ali ovako ga samo plašite. Damjane, ne boj se ništa, uzmi pivo ili jabukovaču. A sad poslušaj ove divne ljude koje smo pozvali da nam se pridruže na intervenciji.“

Jedan od Damjanu nepoznatih ljudi ustao je, raširio ruke i rekao: „Bok svima, moje ime je Ivor i ja sam osnivač i vlasnik male izdavačke kuće.“

„Bok, Ivore“, zamrmoriše svi prisutni izuzev preneraženog Damjana.

„Živio sam mirno i bio sretan, jedino što tad nisam ni znao da živim mirno i da sam sretan ili barem relativno sretan, a bio sam i mlad, pa mi vrag nije dao mira i odlučih, baš kao i ti, Damjane, otvoriti izdavačku kuću. Ljudi su me upozoravali – ne čini to, no nisam ih slušao, a i zašto bih? Obuzela me silna želja i budućnost sam vidio u najljepšim bojama, da, mislio sam, dat ću svoj doprinos društvu, u glavi sam imao svu silu knjiga koje ću izdati, sve redom probrana djela koja iz ovih ili onih razloga još nitko od naših izdavača nije preveo i objavio. Prodao sam obiteljsku vikendicu u okolici Omiša, osnovao izdavačku kuću, vrlo malu, i bacio se na posao… a posla je, shvatih ubrzo, bilo toliko da nisam mogao vjerovati.

Riješiš jedan problem, a pet novih iskrsne, i sve tako: pregovaraj s autorima ili njihovim slijednicima ili agentima oko prava, pronađi dobrog prevoditelja, jer netko knjigu mora prevesti, a neće je prevesti za tjedan ili dva ili trideset i dva tjedna, a ne, treba vremena, za sve treba vremena, pa onda domaći autori među kojima je, nisam mogao vjerovati, bilo drznika i drznica koji su očekivali honorar – honorar!?, kakav sad honorar, honorar za točno što – za to što ću ti objaviti rukopis!? Sva logika upućivala je na to da bi najpoštenije bilo da oni meni uplate stanoviti iznos, jer izdati knjigu mene kao izdavača stoji lijepih novaca, dragoviću, plati urednika, plati lektoricu, plati dizajnera, plati slovoslagače, plati muziku… a sve ovo, mučeni sudruže Damjane, samo je vrh ledenog brijega problema s kojima se kao vlasnik izdavačke kuće, i to male, svakodnevno susrećeš.

Izgubio sam kosu, napustila me zaručnica, zapao sam u minuse na svim karticama, i danas se više ne mogu izvući – ne vidim svjetlo na kraju tunela. Damjane, biti vlasnik izdavačke kuće koja nije velika, već je prokleto mala, jer je tako i zamišljena, jedan je on najnesretnijih i najopasnijih poslova koje možeš zamisliti, ne želiš krenuti tim trnovitim putem…“

Mali izdavač Ivor klonuo je, te su priskočili i ogrnuli ga tješiteljskom dekom, ćebencetom, pokrivalom koje čovjek u ovakvim neslavnim prigodama naprosto mora imati pri ruci.

Riječ je onda uzeo drugi mali izdavač, a Damjan je u jednom trenutku pobijelio ili posivio u licu, pa je Nadstojnica dala znak da ga odvedu u toalet neka se ispovraća. Tri sata poslije intervencija je nakratko prekinuta, netko je naručio kebabe, a onda se sve nastavilo.

U zoru, ili pred samo svitanje, Damjan je, ogrnut sivom tješiteljskom dekicom, drhturio poput nevoljnog ptića, bila je to završna faza – takozvano isparavanje. Otrov želje za otvaranjem male, zgodne izdavačke kuće počeo je isparavati iz njega, a za to vrijeme puštali su mu vrlo depresivne dokumentarce iz serijala Propast izdavaštva ili dugo putovanje nakraj noći.

„Put do oporavka bit će dug“, tiho je zaključila Nadstojnica Merida, „ali jedan život je spašen i to je najvažnije, nije li?“

F.B., 7. srpnja 2023., Zagreb

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.