Interijeri La Farge

Rani dolazak jeseni zasjenio je otvaranje friško renovirane Bookse. Malobrojni građani koji su se prije par dana našli na licu mjesta, u prostorijama svog omiljenog salona za intelektualne razgovore uz kavicu i domaći sok od bazge – u Martićevoj 14d, većinom su oduševljeni redizajnom. No, kako to i inače biva, ima ih koji baš i nisu.

Kao i nova garnitura Hajdukovih dresova, tako je i Booksino novo ruho kod nekolicine izazvalo osjećaj zbunjenosti.

Mlada, manje poznata dizajnerica Sussie La Farge, vlasnica kuće Interijeri La Farge, inače rodom iz Dijona, specijalizirala se za dizajniranje interijera knjiških klubova, a posao na kombinatu kruna je njezine dosadašnje karijere.

Prpošna La Farge pobornica je takozvanih nevidljivih preinaka u prostoru. Narodski rečeno – osjetiš da je tu nekaj novo, ali ne možeš reći što je to točno. Ne može, dakako, običan pučanin. Izvježban promatrač nakon dugotrajnog nalukavanja zamijetit će sve one detalje koji su pobjegli oku nevježe.

Za mišljenje priupitani su Ana, Dunja i redar Damjan. Prve dvije tjednima su bile na turneji, a Damjan se također nedavno vratio s djedovine u Zagorju gdje je radio na svom novom epskom romanu.

"No, hodite samo, uđite i recite što mislite", ponukala ih je Vanja.

Ana, Dunja i Damjan bojažljivo kročiše u osvježen prostor. Za njima su ušli Vanja, Božo P. i mlada La Farge. Razgovor se, jasno, odvijao na francuskom tako da i ona može čuti i razumjeti promišljanja Booksinih djelatnika.

Prva se odvažila dr. Draguljče.

Dunja: Kristalna dvorana doima se prostranijom, nema zbora, kao da smo dobili još 15-20 kvadratnih metara, kako je to moguće!?

La Farge: Heh, sve je moguće.

Ana: Hm, neš je promijenjeno, ali ne mogu sa stopostotnom sigurnošću uprijeti prstom u bilo što i reći – evo, ovo je novo.

Damjan: Štogod da ste učinili, ne kuži se, možda… da, možda je ova glomazna cijev na stropu sad nekako naglašenija nego prije.

Dunja: Sad i ja vidim, naglašenija je, a bokte, kolika je cijevčuga, pa jel to bilo prije?

Sussie La Farge samo se zadovoljno smješkala i sporo treptala svojim dugim, umjetnim trepavicama.

Ana: Ma nekaj je bilo na stropu, samo ne bih rekla da smo imali ovoliku cijev. I to još crnu, hmmm… dio mene želi je dodirnuti, ali zašto? K jarcu!

Damjan je sumnjičavo škicao police: Ovo su iste one police, a opet kao da i nisu iste.

Dunja: A pogledajte samo Muzej nezavisne kulture – doima se kao da lebdi u zraku!

Papagalo Tibor stajao je na vitičastoj ogradi lebdećeg muzeja i kreštao: Merde, merde!

Uistinu fascinantno, prokomentirala je Ana, pa je zajedno s Dunjom i Damjanom nahrupila u office.

Dunja: Ideš, office je okljaštren, nije li?

Damjan: Masu je okljaštren… neš fali, samo kaj?

Ana: Kao da fali tisuću nečega, a opet, nemreš navest ni jednu jedinu stvar, kako je to moguće?

Za šankom je stajala Martina ili netko vrlo sličan njoj.

Dunja: Bok, Martinice, jesi li to ti?

Osoba za šankom: Oui, to sam ja, Martina.

Damjan (šapatom): To nije vidjelo Martine, čovječe.

Osoba za šankom: Oui, to sam ja, Martina! Ma jesam, pfh… ja sam ta Martina koju poznajete, oui!

Vanja: Dobro, dosta je razgledanja, sigurno ste umorni. Sjednite malo, eno, recimo tamo na kauč.

Ana, Dunja i Damjan uistinu su osjetili neobjašnjiv umor. Nova, redizajnirana Booksa kao da je kriomice srkala životnu energiju iz njih. Odvukli su se do kauča i posjedali.

Ana: Điiiz… krepana sam umorna, sve izgleda kao i prije, a u isti mah i novo. Ne mogu si to objasniti… hmmm.

Dunja: Istina, nova Booksa malo je scary, zahrkat ću ovdje… samo da nam ova nevjerojatno velika i teška cijev ne padne na glavu, valjda neće…

Tonući polako u san, Damjan je vidio Vanju, Božu P. i La Fargicu kako se cerekaju vani i daju jedni drugima givemefiveove. Tko su ti ljudi, pitao se i onda zaspao snom pravednika. Ana i Dunja već su uvelike hrkale.