Opisujući faze u nastanku romana s početka XXI. stoljeća, ostavili smo našeg pisca u stanju posvemašnje shrvanosti. Sva ta negativna stanja, pa tako i shrvanost, uobičajene su pojave u procesu pisanja romana, jer kako reče jedan slavni autor:
To vam je kao da se pokušavate sprijateljiti s medvjedom. Naravno kako vam to neće poći za rukom u prvom pokušaju. Treba vremena, strpljenja i hrabrosti. I sreće!
Dobro kaže čovjek. Prvo si treba postaviti pitanje – želim li se stvarno sprijateljiti s ovim medonjom!? Kad bi bolje razmislili vrlo brzo bi uočili da to baš i nije bezopasno. No kada bi pisac uvijek i u svakoj prigodi bio sklon racionalnom promišljanju, onda ne bi bio pisac, već bi predavao u školi, potkivao konje ili vodio književni klub.
Pustimo sad mlaćenje prazne slame i pogledajmo zajedno koje su to još faze u nastanku romana s početka XXI. stoljeća (u domaćih pisaca):
7. faza – Na shrvanost se obično nadovezuje Faza Mučnine. Tražeći izlaz iz ćorsokaka, skribent instinktivno pretražuje po policama kućne biblioteke i ondje pronalazi Sartreovu Mučninu. Da je kakav znanstvenik s Ruđera, na ovom mjestu naš bi pisac uskliknuo – Heureka! Iako to možda neće priznati, većina domaćih pisaca svojevremeno se oduševila Mučninom i to oduševljenje obično ostane i u kasnijoj dobi (Mučnina se prvi put pročita oko 16.–17. godine). Hah, pa i ja mogu tako, misli pisac, samo valja cijelu stvar prebaciti u novo vrijeme i prostor.
8. faza – Naši znanstvenici ovu fazu označili su kao jednu od ključnih u nastanku romana. To je faza poslije koje više nema povratka i ako ju pisac (spisateljica) izgura, naći će se na otvorenom moru i dok ne ugleda kopno – neće odustati. Dakako, pokušaj ispisivanja neke nove, domaće verzije Sartreove Mučnine neslavno će propasti, ali najvažnije od svega je to da pisac sada napokon piše. Tih dvadesetak naštrikanih stranica nema blage veze s Mučninom, ali, hej – to je dvadesetak stranica… nečega!
9. faza – Ili Faza tumaranja po pašnjacima HBO serija. Nitko ne zna zašto, ali kada pisac dosegne, tj. prebrodi osmu fazu, počne gledati HBO-ove legendarne serije koje je već gledao (i to ne jednom). Zašto to čini? Izlažući se iznova zračenju uspješnica kao što su Sopranos, Žica, Oz, Dva metra pod zemljom, Deadwood, Treme ili koje god već – pisac hini kako ih ovaj put gleda obraćajući pažnju isključivo na vještinu pripovijedanja. I to je točno, sve ove serije vrlo vješto su ispripovijedane, ali to je, brate, drugi medij. Pisac ovdje izgubi još dragocjenog vremena, ali tako vam je to s pisanjem romana ili što bi rekao Baron: Vrijeme je tu da ga gubimo.
10. faza – Neslužbeno, naši literatur-eksperti ovu fazu zovu još i Šaolin faza. Zapravo je to vrijeme u kojemu autor polako shvaća kako je potpuno sam u velikoj avanturi života. Nikakve Mučnine, Sopranosi ili Družine Sinjeg galeba neće mu pomoći – pravi pisac, poput ratnika iz hrama Šaolin, mora pronaći svoj vlastiti put.
11. faza – Znana i kao Naprasni bijeg u Omiš. Usput pisac počinje shvaćati ili barem nazirati taj nesagledivi prostor romana. Isuse, pomisli, roman je kao i svemir – beskrajan. Stravično uplašen ovom spoznajom, pisac bježi kod rodbine u Omiš ili neko drugo dalmatinsko mjesto (86% domaćih pisaca porijeklom su iz Dalmacije ili su Vlaji).
12. faza – Ili Ko da mogu isprat kiše onu davnu sol sa kože faza. Ondje pisac osluškuje šum mora i kričanje galebova, banči svaku noć s rođakom i njegovim društvom i prva dva–tri dana misli kako bi bilo lijepo ostatak života provesti baš tako i baš tu – u Splitu ili Omišu. Rođak i njegovi prijatelji umiru od smijeha, te mu preporučuju neka još malo promisli o tome. Pisac promisli, pa se poslije tjedan dana odluči vratiti u Zagreb.
13. faza – Ili Prosvjetljenje kod Macole faza. Vraćajući se u Zagreb moraš stati kod Macole na kavu ili nešto. Tako i naš pisac stane kod Macole. Nekako mu nije pravo u želucu, pa naruči pelinkovac. Primjećuje kako su svi sretni kod Macole. To je kratkotrajna sreća (cca 15 min.), popiješ piće, ispušiš cigaretu–dvije i put se nastavlja. Čovjek bi se tako trebao osjećati, a ne jurcati bezglavo za nečim! Kada bih mogao zadržati tj. produžiti taj 'Macola osjećaj', napisao bih roman u jednom potezu.
14. faza – Back in Black faza. Kao što smo mogli vidjeti, piščev mozak sklon je samoobmanjivanju. Sretni ljudi ne pišu romane, već uživaju u osjećaju sreće, no to su rijetki trenuci. Sreća umara. Piščeva podsvijest brzo ga i s lakoćom vraća u letargiju i druga slična stanja. U Zagrebu nema mora, ni palmi, ali ima magle, požutjelog lišća po pločnicima i crnih vrana što gameofthronovski grakću leteći s jedne sive zgrade na drugu. U piscu se taloži gorčina i crnilo. Nastavlja pisati brzinom od sedam rečenica na dan.
15. faza – Svako jutro pisac pročita ono što je jučer napisao. Dok je to pisao – izgledalo je dobro. Dan poslije ne može vjerovati da mu je ikad moglo izgledati dobro. Loše je, malo to popravlja i nastavlja dalje želeći za života doći do kraja. Napadaju ga hunjavice, viroze, drhturi od zime, pa odlazi do peći i tamo se grije. No dok se makne, opet mu je zima i zato iznova hrli k peći pitajući se kako se uopće mogao onako besramno žaliti na ljetne vrućine. Skuhat će si još čaja, ali nema tog čaja koji će zagrijati piščevo srce baš kao što nema ni godišnjeg doba s kojim bi bio u potpunosti zadovoljan. Samo da završim prvu ruku, misli, i sve će dalje biti lakše. Ali neće biti lakše – jedino što naš pisac to ne zna u ovoj fazi koju zovemo Herzschmerz faza.
(nastavlja se)
***
foto: seriykotik1970
F.B., 1. veljače 2019., Zagreb
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
