Grčevito stišćući kitnjasto pero u promrzloj ruci s mukom nižem riječi, jednu za drugom kao da su te riječi vagoni nekakve grandiozne kompozicije što će krenuti iz podnožja Žumberačkog gorja, pa se onda kroz snježne noći probijati sve do Nižnjeg Novgoroda i još dalje do mongolskih stepa i Vladivostoka čije obale već eonima zapljuskuju vode sinjeg Japanskog mora kojim patroliraju japanske flote loveći tune i drugu zamamnu divljač.
Nije lako po ovim zimskim uvjetima ni misliti, a kamoli što drugo činiti, ali danas dovršavamo izvješće o fazama u nastanku romana s početka XXI. stoljeća. O ovoj neobično važnoj studiji započeli smo pisati još 18. siječnja, a nastavili prije dva tjedna ostavivši našeg autora usred 15. faze u kojoj je on ni na nebu ni na zemlji, prilično je smućen i sve o čemu misli je kako će mu svanuti kad jednog dana izgura prvu ruku romana.
16. faza – ovo je vrlo čudna, gotovo nadrealna, no na sreću i kratkotrajna faza (znana još i kao Kratkotrajna snomorica) tijekom koje se pisac (tj. spisateljica) ponaša prema drugima s puno pažnje, takta i nekakvog praiskonskog razumijevanja. Na ljude gleda kao na svoju braću i sestrice mile, pa ih čak i čašćava po kafićima ako ima koji krajcar viška u džepu (a to su uistinu rijetki petki), hvali njihove vrline i s puno pažnje sluša svaku muku koju bi ovi željeli podijeliti u trenutku slabosti. Poslije otprilike 48 sati pisac se naglo vraća u svoje uobičajeno stanje ne znajući što ga je to nevoljnog snašlo.
17. faza – ili Gubljenje kontrole, faza je u kojoj pisac sav u čudu shvaća kako on više nije taj koji kontrolira radnju. U jednom trenutku kontrolu nad fabulom preuzeo je glavni lik u romanu i drugi likovi preko noći su ga prihvatili kao vođu i vizionara kojega će slijediti kroz radnju, pa makar i izginuli na tom putu. Kako je to moguće, pita se autor, ta ja sam autor, ja sam te stvorio – grozi se glavnom liku kojeg je više-manje iskrojio po sebi – ja te mogu i uništiti. Sad je kasno, ruga mu se glavni lik, ojačao sam i oteo se kontroli. Samo lijepo zapisuj i ne smetaj.
18. faza – i tako je pisac postao Mini-Me u vlastitom romanu. Glavni lik je kreativnija, pametnija, uspješnija i uvjerljivija verzija njega samog i pisac kao promatrač svaki dan sa zanimanjem iščekuje što će se dalje događati u romanu. Zbog toga je nesiguran i čak i u stvarnom životu izbjegava drugima nametati svoja mišljenja i stavove. Vjerojatno, misli, ionako nisam u pravu. Pisac je vrlo pokunjen, ali poslušno piše nadajući se kako će se prije ili kasnije vratiti za kormilo.
19. faza – ili Drugi naprasni bijeg u Omiš, kritična je faza u kojoj pisac, želeći sabotirati glavnog lika u romanu, bježi u Dalmaciju gdje će, misli, pisati poeziju. Na Rivi ga vrlo brzo raskrinkaju u nečasnoj raboti i pisac mora skočiti u more. Spašava ga jedna pjesnikinja – Nada Topić. Druga ga ogrne dekicom, pa ga ostave tako – pisac sjedi i razmišlja o životu i svemu ostalom.
20. faza – Puštanje brkova & brade (kod pisaca) ili izvlačenje ljubičastog pramena u kosi (kod spisateljica). Pisac je i prije imao brkove i bradu, ali sad su to veliki, hipsterski, ufitiljeni brci i uštirkana hipsterska brada koja se vazda mora dodirivati ili čupkati, te na druge načine u hodu docifravati. Možda se na ovaj način pisac podsvjesno želi distancirati od onoga što čini glavni lik u njegovom romanu, ali znanstveno takvo što još nije potvrđeno – samo nagađamo.
21. – 27. faza – ili Sedam stupnjeva izmirenja sa samim sobom, faze su u kojima pisac poslije dugo vremena konačno nazire kraj romana. Ništa ga više ne muči, prazan je kao ispražnjena baterija. Glavni lik doveo je stvari dokle je htio i dopustio mu neka sad on, autor, izvede završni manevar. Jednog jutra, oko pola šest ujutro, pisac završava prvu ruku romana. Umoran je kao tisuću vragova.
28. faza – bila je to velika avantura, ali pisac sada zna da ga čeka još puno posla pa ne želi pasti u euforiju i slično. Ipak, nekako to mora obilježiti pa ode na ćevape i pivo. Oko mu zasuzi, ali ne želi priznati da je ganut pa okrivljuje ćarlijanje vjetra.
29. faza – takozvana prva ruka je, grubo rečeno, nakrcavanje građe u prostor i kada se svi ti sanduci nakrcaju, slijedi montaža. To je dozlaboga pipkav, osjetljiv posao i zna potrajati. Najvažnije od svega je ne podleći "novim sjajnim idejama" koje po pravilu stanu pljuštati. Lukav pisac odbacit će ih i fokusirati se na ono bitno, no ako podlegne makar jednoj od "novih sjajnih ideja" – dolazi do potpunog urušavanja postojeće građe i pisac faktički kreće opet od nule.
30. faza – rukopis je sada kod urednika, pisac čeka da se ovaj javi s nalazima. Prvih par dana miran je i uvjeren da je roman baš dobar, a onda to uvjerenje počne kopniti samo od sebe. Roman je ispod svake razine! Kako ga je u takvom stanju uopće mogao poslati čovjeku!?
31. faza – šest do osam mjeseci poslije urednik se javi. Nije zadovoljan, ali nije ni nezadovoljan, nego nešto između. Mora se još raditi. Pisac radi. Sad je zadovoljan. Urednik ne toliko, ali može proći. Bilo je i boljih romana u povijesti književnosti, ali dobro, neka ide u vražji prijelom.
32. faza – jedne noći, u gluho doba, pisac se budi u panici. Mora popraviti neke stvari pod hitno. To su ključni popravci, no ima li vremena? Nema, stvar je već u tiskari. Pisac je izvan sebe, lebdi u međuprostoru i može vidjeti onog drugog sebe kako s pajserom u ruci ulijeće u tiskaru, ali slovoslogači ga razoružaju i bace na pod. Ležeći na podu, pisac iz te ponižavajuće perspektive vidi kako je proces tiskanja već započeo. Posljednjim snagama viče: „Zaustavite rotaciju, zaustavite rotaciju!"
***
foto: Tim Regan
F.B., 15. veljače 2019., Zagreb
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
